Što ukoči ljuljanje mog mlina?
Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz.
Iz sna duboka probudi me tišina.
Ni kap da kane u jaz.

Što li pred mojim oknom gori?
Otvorih prozor.  Borovi čuvaju noć.
Sve je pusto i bijelo, i samoća me mori.
O dugo, dugo mi više neće nitko doć.

Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela.
Iziđoh u prah srebrene polutame.
Pred vratima kup slame i prosuta zob.
A dalje, dokle vidim, u snijegu stope same.

Tko je to noćas, a da se nije svratio,
prošao neznano kraj mog mrtvog mlina?
Tko je to bio, da su još i sada
tako pognute breze i svečana tišina.

                                  Nikola Šop