IMOTSKA LJEPOTICA

Lijep vedar zimski dan izvukao me na poslijepodnevnu šetnju. Zubato zimsko sunce obasjalo našu staru školu. Bacivši pogled na nju, zapazim da su dignute skele. Zadivio sam se. Moja miljenica, škola mojeg djetinjstva, dobila je novo lice. Majstori, radnici tako su je uredili da su mi suze navrle na oči. Ta moja školska ljepotica, krasno očešljana, umivena, našminkana, otvorila je novo lice svome gradu Imotskom i svojim Imoćanima. Nakon stradanja, konačno opožarena, zapuštena, napokon su joj se ljudi smilovali i velikim troškom vratili u život. S novom školskom godinom otvorit će vrata onima za koje je rađena. Ispunit će je dječja bića, u njoj stjecati znanje i uputstva za život.

Dobro se sjećam, kad me je majka uredila, otac uzeo za ruku i odveo u školu. U prizemlju, s južne strane, ušli smo u razred. I sad se sjećam klupa, djece u njima, križa na zidu, kraljeve slike ispod njega i starog učitelja koji je sjedio za stolom. Pogrbljeni starac digao se sa sjedalice, rukovao se s mojim ocem i odveo me do klupe, gdje sam sjeo. Bilo je to davno, početkom rujna 1920. godine.

Našli smo se zajedno vršnjaci Mile Vilenica, Veljko Vuković, Romano Galić, Marija Ivanović, Nora Vučemilović, Marija Mostarčić i drugi. Učitelj se zvao Nikola Mandić, rodom iz Crnogoraca. To mu je zadnja godina učiteljevanja. Iscrpio ga život u školama sa djecom. Mijenjao je škole i napokon završio tešku učiteljsku službu u Imotskom. Pokopan je u Crnogorcima. Jednom sam mu posjetio lijepo uređen grob i pomolio se za svojeg prvog dobrog starog učitelja. Kroz pet godina mojeg školovanja u Imotskom promijenit ću ih nekoliko, kao što će se mijenjati drugovi i drugarice u pojedinim razredima. Neki su ostajali, drugi pridolazili. Završio sam pet razreda u imotskoj osnovnoj, ili kako smo zvali, Pučkoj školi. Skoro svake godine bili su mi drugi učitelji ili učiteljice. Mijenjali su se: Duško Vlajčić, Jelka Domljan, Jelka Markota, Đema Šojić i posljednji Ante Markota. Kratko su bili Luka Zujić i Mica Bilić. Jednom je bio u zamjeni stari Imoćanin učitelj Anđule Bitanga. Upamtio sam ga po priči kako je domaćica, želeći da joj kokoš nosi dva jaja dnevno, udebljala kokoš pa joj nije više nosila ni jedno. Htio nas je poučiti o štetnosti pohlepe. Taj starac bio je legenda starih Imoćana. Svi su mi ostali u lijepoj uspomeni. Sjećam ih se i danas u staračkim godinama.

Prvi vjeroučitelj bio mi je fra Pile Bilušić. Kad dođoh u školu, nisam znao da treba pitati dozvolu za zahod. Vratio sam se i kaznio me klečanjem. Bio sam mu ministrant. Promijenio sam još dvojicu. Fra Ante Benutić, sama dobrota, i fra Božo Jelinčić voljeli su me kao ministranta. Molili smo prije početka i na završetku škole. U svakoj učionici visio je križ. Promijenio sam ih nekoliko. Svaki razred u drugoj. Među drugovima imao sam posebnog prijatelja, jedinca u roditelja, došljaka sa Klisa, Romana Galića, kasnijeg dr. fizike i jednog od prvih osnivača Radio-televizije Zagreb. Njegovom zaslugom Imoćani su dobili televizijski relej na Biokovu. Nije bilo lako, ali uspio je dobiti relej s kojega je emitiranje dopiralo do Italije. Pričao mi je kako su zavarali Beograd, koji je to ograničavao. Kad sam završio peti razred, svojom voljom odlučio sam ići u franjevačko sjemenište u Sinj. Napustio sam krasnu školsku zgradu mojeg djetinjstva. Uvijek sam je promatrao s nekim strahopoštovanjem. Strašno me boljelo kad sam bio u Imotskom gvardijan i župnik, što nisam smio pristupiti u moju miljenicu. To bi škodilo i nastavnicima i školi uopće. Komunisti nisu poštivali želje suprotne od njihovih.

Imotski je imao sreću sa školskom zgradom, koju nisu imala dalmatinska mjesta. Nastava se održavala u privatnim kućama. Metković je dobio školsku zgradu tek poslije Drugog svjetskog rata. Sinj izgrađuje svoju školu posljednjih dana. Još nije gotova. Imotski dobiva novu školsku zgradu 1911. godine, zahvaljujući zastupniku u Zadru i Beču prof. Vergilu Periću. Mogla je parirati najljepšim u velikom gradovima. Do tada se nastava u Osnovnoj školi držala u privatnim kućama. Moja majka išla je u školu u Vukovićevoj kući na Pjaci. Svećenik zastupnik Perić s Perića briga surađivao je s kulturnim načelnikom Josipom Tripalom. Postigli su sa školom velik uspjeh. On je zgradu blagoslovio na sv. Franu 4. listopada 1911. Održao je svoj poznati govor „O pučkoj prosvjeti“. Zgrada je rađena prema nacrtu koji je dobiven iz Dalmatinske uprave u Zadru. Gledajući s južne strane ima prizemlje i tri kata. U prizemlju i na prvom katu držala se nastava za Osnovnu školu. Drugi kat je bio za Građansku školu. Treći kat, s dugim i širokim balkonima na južnoj strani, određen je za stan upravitelja Građanske škole. Balkon je zauzimao četvrtinu trećeg kata. Građansku školu imala su rijetka mjesta u Dalmaciji. Bila je to vrsta srednje škole. Polaznici, uz neku nadopunu, mogli su proslijediti gimnaziju u Splitu ili kojem drugom mjestu, gdje je srednja škola postojala. Davala je Imoćanima veću izobrazbu. Prestala je s radom 1941., kad je pok. mučenik prof. Petar Vrdoljak uspio osnovati gimnaziju u Imotskom.

Pročelje zgrade bilo je na sjevernoj strani. Resila su je dva balkona, koji i sada postoje. Ispod njih su bila dva ulaza u zgradu. Iznad njih je bio natpis zlatnim slovima „Ženska Pučka škola“ i „Muška Pučka škola“. Preko čitave dužine velikim zlatnim slovima kočio se natpis PUČKA I GRAĐANSKA ŠKOLA.

Osnovna je škola odselila u novosagrađenu zgradu u Fratarskoj ogradi, čitavu je zgradu zapremila gimnazija. Nastale su rekonstrukcije. Oba ulaza s ulice su zatvorena radi velikog prometa autima. Otvoreni su s istočne strane. Pošto više nije stanovao u zgradi upravitelj škole, dugi balkon nadograđen je i pretvoren u učionice. Nije se puno pazilo na estetičnu stranu kod rekonstrukcije. Na toj nadograđenoj nisu ostavljeni prozori, a zatvoreni su i oni ispod na drugom katu. Zgrada je izgubila na svojoj ljepoti.

Vrijeme čini svoje. Nažalost, u Imotskom se novo radilo, a stare vrijednosti zapuštale. Tako se dogodilo s imotskom ljepoticom. Osnovna škola ode u novu zgradu, Gimnazija u Srednjoškolski centar, naša stara škola ostade prazna. Za vrijeme Domovinskog rata uselila je Vojna policija. Otišli i oni. Zgrada je postala zgodno skrovište za narkomane. Jedne večeri božićnih dana zgrada je planula. Visoki dim i oganj širio se, vjetrom nošen prema istoku. Tako nije zahvatio crkvu i samostan. Izišao sam pred samostan, promatram oganj, oči su mi pune suza. Tri su svetinje u Imotskom za mene. To su rodna kuća na Pjaci, crkva sv. Frane i školska zgrada. Pa tko se ne bi žalostio nad tom katastrofom. Trebalo je čekati dok se na „vrhu“ nisu smilovali i našu ljepoticu pokrili suvremenim krovom. Trebalo je ponovno čekati da se netko prisjeti poduzeti radove, kako bi nekadašnja Pučka i Građanska škola pa Gimnazija poprimila stari sjaj.

Napokon dočekasmo i to. Vrhovi, počevši od ministarstva, Županije i gradskog poglavarstva, postaraše se da toj krasnoj zgradi vrate stari sjaj. Još više je uljepšaše. Sad su jednake sjeverna i istočna strana, ukrašene prozorima, kornižama, obojene svjetlo-žućkastom bojom. Zgrada se uređuje iznutra. Nadamo se da će primiti prve đake novom školskom godinom. Dobit će ime svojega graditelja, prof. Vergila Perića. Zaslužio je. Tako se bar nadamo. Ispunit će se njegova želja, kako je napisao na mramornim pločama latinicom i glagoljicom, da je to poklon učećoj mladeži.