Zapis o imotskoj "gospoštiji"

Dok je nekada imotsko selo živjelo patrijarhalnim životom, u varošu Imotskom bilo je
sasvim drugačije. Ta razlika može se zorno uočiti u novoopostavljenoj Zbirci franjevačkog
samostana u Imotskom. I na selu je bilo bogatih i siromašnijih. Ta razlika je bila očevidnija
u Imotskome.
Skoro do pred drugi svjetski rat u Imotskom su živjela tri sloja ljudi. Najsiromašnijim
životom živjeli su radnici i večina obrtnika. Ono što bi zaradili, u dosta slučajeva nisu znali
pametno iskoristiti. Dosta se trošilo na alkohol pa bi ukućani spali na one siromašne
dnevnice, što bi krvavo zaradila domaćica u Duhanskoj stanici. Obrtnici: postolari, zidari,
mesari, drvodjelci u najviše slučajeva živjeli su u siromašnim kućicama uz Jezero.
Doseljenici sa sela živjeli su na periferiji, dobrim dijelom iznad Jezera, u skromnim slamom
pakrivenim potleušicama. Sve se izmijenilo. Tu su danas krasne kuće u kojima je najskuplji
namještaj. U nekadašnjim prilikama teško se moglo bolje. Glavnu ulicu Imotskog, koja se
nazivala »Pjaca«, okruživale su bolje kuće. U njima su provodile život obitelji činovničke,
posjedničke i okretnijih obrtnika. Zanatlije su dolaziii iz drugih krajeva. Oženili bi se
siromašnim Imoćankama. Ubrzo bi nestajali. Treći sloj ljudi sačinjavali su u Imotskom
»bogata gospoštija«. Bili su večinom veleposjednici. Neki su uz to dobivali bogate prihode
od činovničkih službi. Sve su od reda bili doseljenici, pristaše ondašnjih režima. Vlast im je
bila pri ruci pa su se bogatili trgovinom. Okretniji imotski seljaci znali su se oženiti iz
takovih kuća. Na taj način postadoše gospoda Bitange iz Runovića i Vrdoljaci iz Grabovca.
Malo se koji dalmatinski gradić mogao u 19. st., pa sve da propasti Austrougarske države,
pohvaliti gospoštijom kakvu je imao Imotski. Takav način života donijeli šu sa sobom još
venecijski oficiri službenici. Udajam i ženidbom mnogo toga prelazilo je iz ruke u ruku.
Znalo se desiti da bi obični pučanin preko ženidbe kroz noć postao bogataš i gospodin.
Gospodske kuće odskakale su od ostalih svojom vanjštinom. Nekoliko stilski radenih krasi
imotski i danas. U njima se isticalo bogatstvo u pokućstvu i drugim kućanskim i odjevnim
predmetima. Bilo je tu i umjetnički vrijednih slika i drugih predmeta. Obiteljski arhivi
najvećim dijelom obiluju zemljišnim spisima. Tu i tamo pomiješan je pokoji važan politički
spis. Ipak se sačuvalo dosta vrijedne grade za upoznavanje prošlosti Imotskog i Krajine u
arhivima Miroševića, Tripala, Jerkovića. Dosta je tog propalo zadnjih 20-ak godina kad su
novi stanovnici iz kupljenih kuća sve nepotrebno trpali u kamione za smeće. Duštveni život
u Imotskom u prošlosti bio je zanimljiv. Redovito se družio sloj sa slojem, ali ipak u
zabavama bi se zaboravilo podrijetlo pojedinaca. Na plesovima sastajali su se i zabavljali
zajedno i gospoda i srednji stalež, a i siromašni koji su se znali upriličiti u sličnim
prilikama. Cinovništvo se češće mijenjalo. Neki su se u Imotskom oženili. Manji se broj
duže zadržao. Redovito se prelazilo u gradove radi školovanja djece. Ti su unasili u Imotski
svježinu u načinu života, suvremenoj modi i zabavama. Ujedno su bili most izmedu onih
najviših i najnižih. Ni imotska gospoda nisu bila sva ista. Bilo ih je plemenitih, a bilo i
bahatih. Jedan od njih nije htio primiti sakramente umirućih iz ruku župnika tra Rajmunda
Rudeže s izgovorom: "Neću iz ruku sina.moga kmeta!«
Nakon propasti Austrougarake počela se prosipati »imotska gospoštija«. Selilo se u veće
i velike gradove. Pokoja neudata starica čekala je kad će se ugasiti ognjište. Iz drugog svjet-
skog rata, kad nastade svjetska migracija, potomci prodadoše babovinu onima sa sala. Stare
kuće dobiše novo ruho iznutra i izvana, a nekadašnji kmetovi useliše u kuće gospodara.
Vremena se mijenjaju!
Pravnik i pjesnik Davor Jerković stigao iz bijelog Zagreba u rodni Imotski. Nije prodao
rodnu kuću. U već dotrajaloj staroj nekadašnjoj »ljepotici« zavezli prijatelji u tugaljiv
razgovor. Prebiremo požutjeli papir i sjećamo se prošlosti Imotskog i njegovih istaknutiiih
stanovnika. Dr Iko Jerković, Davorov djed, prvi je fakultetski obrazovan čovjek Imotske
krajine. On pučanin kao pravnik oženio je bogatašicu veleposjednicu doseljene venecijske
obitelji Jelenu Polis. Tako Jerković postade gospar u velikoj krasnoj zgradi s balkonima na-
sred imotske »Pjace«. Odgojen u obitelji "narodnjaka", i klasičnoj franjevačkoj gimnaziji s
nastavnim hrvatskim jezikom u Sinju, do smrti je sačuvao svoj narodni hrvatski ponos.
Odgojio je sina pravnika Kolomana pa iz iste obitelji nikoše pravnici unuci Ante i Davor.
Davor iznosi knjigu po knjigu; papir po papir. Sve nam prića o životu starih imotskih
stanovnika i prošlosti Imotske krajine. Neke od knjiga nisu razrezane. Moglo se, pa su se
nekada kupovale da popune prazni prostor kućne biblioteke. Papiri su zanimljivi. Citamo
pisma zastupnika Perića. Tuži se na rascjep pristaša narodne stranke u Krajini. Ističe da mu
je dosta političkog života ... Zadržasmo se par sati prebiruci važne papire. Cudo jedno
koliko je doktor primao štampe. Davor iznosi, ja čitam naslove pojedinih listova: Tu su
Vienac, Zagreb 1874, Zora, Zadar 1885, Iskra, Zadar 1887, Mlada Hrvatska, Zagreb 1894,
Starohrvatska prosvjeta, Zagreb 1895, Smotra Dalmatinska, Zadar 1900, Glasnik Matice
Dalmatinske, Zadar 1903, Jug, Zagreb-Spljet 1912...
Vremena se mijenjaju a i ljudi u njima! Svatko ima svoje svijetle i mračne dane!