GAJTAN

Zadnji dan škole može se nazvati i danom radosti i danom žalosti. Za dobre dake je ono prvo,
a za loše drugo. Jedni idu snuždeni, neki placu. Ima ih koji se bune i vicu. Drugi su zadovoljni
i u veselom razgovoru idu kuci.
Sve ih je odjednom prenuo neciji glas: - A, eno ga! Eno ga!
Zaustaviše se. Ugledali su Gajtana. To je covjek kojega poznaje ne samo citava Krajina
vec i šire podrucje Dalmacije i Hercegovine. Taj mršavi omanji starcic, odjeven
priprosto, sa službenom kapom na glavi, sa štapom u ruci, vjecno hoda i putuje.
Rijetkost je da ga tko vidi u autu ili na kolima. On najvece povjerenje ima u vlastite
noge. Pod nosom mu omanji brk, rijetko se brije, a ni odijelo mu nije uvijek najcistije.
- Redo, Redo! - poceo ga izazivati Iko Jukušin.
Na srecu, Gajtan je bio još podaleko pa ga nije cuo. On je miran i miroljubiv covjek. Uvijek je
nasmijan i spreman svakome pristupiti u najboljem raspoloženju. Ako ga naljutiš, znade
izvrnuti kožu. Nece napasti fizicki. Nikada se to nije dogodilo. Ali stare psovati da ga je
strahota slušati. Najljuci je kad mu se netko naruga s imenom Redo. Nitko ne zna tko mu ga je
nadjenuo ni zašto.
Fijuce i puše Gajtan kao parna lokomotiva koja daje znak da ulazi u postaju. Spretno imitira te
zvukove. To je znak njegova najboljeg raspoloženja. Graja djece ucas se pomiješala s
Gajtanovim manevrima, a još veci urnebes je nastao kad se on zaletio te iznenada poljubio u
celo Ninu.
Dok su djeca oko njega veselo poskakivala, Gajtan se spustio na zgodan kamen, odložio
svoj poderani ruksak, prislonio štap uza se, i toplo pozdravljao djecu s Mili braco, mila
seko.
Gajtan je pred djecom znao izvesti i po koju vragoliju. Tako bi se znao iznenada baciti
na zemlju i opružiti koliko je dug i širok. Zabijelio bi ocima i ukocio se, a kad bi djeca
pocela bježati u strahu kriceci »Bižmo ca, umire!«, on bi s jednim glasnim »Op!«
skocio na noge i udario u grohotan smijeh.
O Gajtanu su kolale razne price, a on sam ih je rado pripovijedao. Jednom mu je, kaže,
sestra Ana naredila da za Svisvete zakolje pivcica. On je poslušao, ali je zabunom
zaklao kokoš. Kad je vidjela sestra, zakukala je i rekla: »Ajme, Iko, šta cemo sad, nece
nam pivac nosit jaja!«
Sestra Ana je živjela s njim i dijelila s bratom sudbinu. Oboje gola sirotinja. Glavna joj
je zarada bila u kupinama. Brala ih je pored puteljaka i nosila u Varoš. Usput bi joj koja
dobra duša dala i štogod za put Božji, a ona bi na stotine nacina zahvaljivala. Brata je
uvijek nazivala krsnim imenom Iko. Nije dala da ga zovu Gajtanom. A Gajtan je bio
stalni posjetilac svih derneka. Dernek je tek onda pravi ako se vidi Gajtana u bilo kojoj
funkciji. Dok su ga djeca zadirkivala, on bi sretan medu njima pocinjao svoje price.
- Bijo vam ja na Bracu. Uša u njijov kampanel da im vidim zvona. Berekini me zatvorili
unutra, a ja ujtim oba zvona pa udri slavit. Strkali se Bracani okolo crkve, misle da je doša
biskup, a ja šmignem iz kampanela...
Kroz to mu vrijeme Mate Perin zaklonio sunce, a Gajtan ce mu umiljato:
- Lipi strice, ukloni mi se malo.

Za njega je svaki covjek bio »lipi stric« a žena »mila seka«. Gurnuo bi poderanu milicijsku
kapu na celo i iz ruksaka izvadio nekoliko Glasnika Gospe Sinjske. Prebirao bi ih i listao da
svrati pozornost, a onda bi zapoceo:
- Ovo vam je, moj lipi strice i mila seko, libar svetog Luke. Iz njega ja držim predike na
dernecim. Tako me jedamput srica dovela u Rogoznicu kod Omiša. Bijo je dernek Velike
Gospe Ja prije mise otiša na kor otklen pivaci kantaju. Uzejo ja libar da cu jim iž njeg pivat
pištulu. Nece meni, Lipi strice, niko zabranit. Drago je svima kad mene cuju. Cekam ti ja kad
ce pivaci na kor. Misa zapocela, a njizi nema. Pogledam ja, lipi strice i mila seko, a svit se
tiska oko o'tara. Vrtim ja rukam i pitam šta je, bi li ja zapiva kad oni nece, a oni meni klimaju
glavom. Vidim ja da ce bit misa brez pištule pak ti zapojam: Štee-eeenje knjigeee-eee... A pop
s Gospina o'tara pocne vikat: Ušutite tog ludaka! Ne bud uvridem, lipi strice i mila seko, ja
sam se uvridijo. I bijo bi prista pivat da me nisi tiškali oni oko o'tara da nastavim. I ja ti
produgljim: Blaženooga Pavla apoštolaaaa...gumu-gumu-gum-mum... Nako lipo kako ja
znadem, al opet ce pop s o'tara: Miiir! Gonite tu budalu! Meni opet oni odozdal mašu da
nastavim. I ja ti dalje: Braco... gumu-gumu... Zaludu se pop opet bunijo. Lipi strice, ne bud
uvriden, on se je bijo zavadijo s pivacim. Da nije bilo mene, ne bi se ispivala pištula, e, mila
seko.
- A kako si ono, Iko, drža prediku na sv. Stipana u Gorici? - Lipi strice i mila seko, ne bud
uvridena, skupilo se svita ko plive. Misa bila pod cablim prid crkvom. Nemaju neg jedno
zvono, nemam u što slavit. A biskup drža i krizmu, skupilo se oko njeg puno pratara. Ne mogu
ja ni pištulu pivat. Unda cu, Lipi strice, udarit na prediku.
Kad je sve svršilo, uzeli Goricani svoga Stipana na ramena. Prid njima odoše u crkvu i
biskup i pratri, a more ic i narod. A ja ti se unda popnem na skaline di je biskup drža misu,
otvorim libar svetog Luke pa udri, pa udri... Neceš virovat, mila seko, ne bud uvridena, da
je narod ostavijo i svetog Stipana i biskupa i pratre i vratijo se da mene sluša...
Mladost je prasnula u smijeh, zaboravili školske ocjene, a i Nina i Ruža zaboravile svoje
jade. Gajtan ustao, bacio ruksak na rame, namjestio milicionersku kapu, digao štap u zrak
kao sablju i poceo ozbiljno, okrecuci se na sve cetiri strane:
- In nomine Patres, Spiritus Samntus... Amen! - pa u trku, zviždeci kao lokomotiva, odjuri
niz cestu.
Prisjetila se Nina kako je cula i pricu o Gajtanu i imotskoj Vidi. Naime, u Varošu je, na
mjestu nekadašnje velike kostele, bio postavljen spomenik u liku partizanke. Mještani su
ubrzo taj nezgrapni i neukusni monument podrugljivo nazvali Vida. Navodno stoga što je
neka stara Bosanka, misleci da je to svetacki kip, klekla pred nj i pocela se moliti svojoj
svetoj Vidi. Spomenik se nije svidio ni Gajtanu. Došao je ispred Vide, zauzeo stav mirno,
digao štap kao sablju na pozdrav pa ce oštro kao da podnosi raport:
- Po planu si došla, po planu ceš i otic!
Tako je bilo. Nije trebalo mnogo vremena da se neprikladna Vida ukloni s imotskog Pazara.