Znamenite Osobe i Imotski

Dinko Štambak, "Djetinstvo"

Od poznatih ličnosti koje su živjele u Imotskom ili u blizini, spominjem Rošu Harambašu rodom iz Donjih Vinjana; spominjem i hajduka Sočivicu koji je zalazio u Imotski (vidi njegov životopis od sinjskog volterijanca Lovrića, iz kraja 18. st.), a taj Sočivica vraćao zub za zub, to jest nabijao je žive Turke na ražanj, kako su to i Turci voljeli raditi. Bud smo u hajdučkom-junačkom pasu (nije daleko ni livada Jabuka Mijata Tomića, kod Duvna), spominjem hajduka novijih vremena koji nije rod pjesnika Šimića koji su iz Drinovaca. Andrijicu je vidio i moj otac u Imotskom, ali kad je stari vuk (pasja šala) bio star, po izvršenju tridesetogodišnjeg robovanja u austrijskoj tamnici u Capo D'Istria (danas Kopar). Iako ostario, hajduk je bio poskočan, te je, star i malena rasta, preskakao tri metra visok zid, s mjesta, a ne iz trka. Za mog djetinjstva o njemu se pjevala podulja epska pjesma u desetercu.

Jer smo pri hajducima, i ovo. Godine našeg dolaska u Imotski, po planini Biokovu »hajdukovala« su dva seoska mladića. Ujević Martinica i Koka. O Martinici je kružio dobar glas, da ispomaže sirotinju i slično, dok će Koku svi osuđivati zbog grabežnog umorstva izvršenog nad župnikom sela Lokvičići. Jednog jutra učitelj nas pusti iz škole na išček najslavnijih ličnosti imotske krajine, Koke i Martinice, koje su žandarmi dovodili u Imotski.
»Na nogah im teške negve, a na rukah lisičine.« I učitelju nesumnjivo prohtjelo se vidjeti slave Krajine, a usput nam je »zorno« htio pokazati šta čeka ljude koji ustaju protiv uljudbe i zakona. Učitelj se zvao Angjeo Bitanga, čovjek dobar, dobar učitelj.

Od velikana svjetskog kalibra koji uđoše u Imotski, spominjem cara i kralja Franju Josipa, o kom se, nakon loma Austro-Ugarske, pjevalo: »Nesta Vrane, nesta 'rane.« Car se i kralj propeo u Imotski pred sam upad carskih četa u susjednu Tursku Carevinu, u Eri-Bosnu.
I dobro što se navrati u Imotski. Da bi caru i kralju, dodavalo se »primilostivom«
(na padinama Dinare pitao nas pastir devedesetogodišnjak: »A kako, dušo, naš primilostivi Vranjo?«pokazali čudo prirode, vrtaču zvanu Modro jezero, koje se plavi u dubini do samog mjesta, stvoriše Imoćani put u serpentinama do vode, kojim se car i kralj mogao spustiti u dubinu, do same vode. Jezero se kao grotlo, bačvoliko, »zidovi« plavičasti tu i tamo ozelenjeni smrekom i borovinom, a ima smilja i kadulje koliko hoćeš. U dane mog djetinjstva još se pričalo - pričano donosim - kako je mjesna limena glazba dočekala Vranju (u mjestu se kaže Franju), i kako je, kad su utihnuli zvuci carske i kraljevske himne i nježni glasovi glazbala, gradski načelnik, politička glava, nema zbora, upitao njegovo veličanstvo što misli o imotskim duvačima u lim.

- Ciappano qualche nota - odgovorio je car i kralj zanoseći na venecijansku (chiappano . . . književno), a ovo znači: ulove pokoju notu. S gradonačelnikom, čuh pa iznosim, Imoćani su bili uvjereni da posjduju najbolju glazbu u cijeloj carevini i da je šjor Niko Čaleta, zanatom postolar, bio najbolji svirac na svijetu u bas, jer je sa svojim prekoramenim basom poklapao, nema šta, sve ostale instrumente ponavljajući uvijek istu glazbenu rečeničicu: pam pa papa pam (do, mi, sol, mi, do). I otac me je uvjeravao da »pod kapom nebeskom« nije bilo na svijetu boljega glazbara do rečenog šjor Nike Čalete. »A viruj mi duši«, dodao je, »naslušao sam se carskih glazba i glazbara po cijeloj carevini (bio vojnik u konjici), a nedjeljom; odjeven bolje od samoga cara, izjahao bih Bečom na carskoj bedeviji, a ono sve bolje i bolje, kuvarice i služavke, piždre li, piždre.« Pred sam ulazak cara i kralja u mjesto, išetao se rano jutrom ulicama gradonačelnik, ne da vidi jesu li labudovi (il su snijezi ili labudovi) po ulicama, labudova, koliko znam, nema u našem kraju, nego da se osobno uvjeri, svojim vlastitim očima (službeno, dakle) da li su ulice čiste. Ide jednom ulicom i namjera ga namjeri na nekog postolara koji je pravio veliku potrebu u ulici kojom je car i kralj baš morao proći. »Doći će i to caru pod nos!« zaprijetio je gradonačelnik i nastavio svoj pregled ulica.
I car ude u gradić. Šjor Niko namjesti još jednom ovalne naočari privezane uzicom koja mu je padala na rame, ruknu u basinu pam pa papa pam i imotska simfonija krenu …
Mjesto traži u carevu pogledu i u licu oduševljenje.

Ljeta, ne čekan ni od koga, pojavi se u Imotskom, usred ljeta, Aleksandar Prvi Ujedinitelj, tako ga prozvali, ljeta 1928, dakle malo vremena prije ubojstva hrvatskih zastupnika u Skupštini beogradskoj a u tom ubojstvu imao je i on velik udio, možda najveći, a u to je već tada bio svatko uvjeren. (Nastaje diktatura, ljudi nestaju, »progutala ih noć«, puca se po procesijama (Omiš, Senj), kod nas ubijeno nekoliko omladinaca u selu Glavini, jedan mladi Imoćanin ubijen od agenata u Zagrebu, zločinima ni kraja ni konca, i ponižavanja. Kad je kralj došao u Imotski, pokupilo se nekoliko znatiželjnika da ga vide, među njima i nas nekoliko gimnazijalaca. Bio je odjeven u oficirsku uniformu, bio je srednjeg rasta, više malen nego velik. Pred općinskom zgradom, redar općinski, skoro dva metra u njemu, uhvati ga za rame misleći da je to oficir iz pratnje. »Maknite se, dolazi kralj« rekao mu je, jer vjerovao je dugonja da kralj mora biti viši od njega, ako je kralj. Sitnica, koju je Aleksandar progutao dosta lako, nije bila objavljena u novinama. Pričalo se da su se kralj i pratnja zaustavili u jednom selu i stali pred kućom jednog seljaka. »Jesam li ti jutros reka' da skuvaš pure, nešto me svrbilo, zna' sam da će niki đava doći«, beknuo je seljak na ženu. (Pošto kupih, po to i prodah.) Ostavimo sada hajdučko, carsko-kraljevski i kraljevski ciklus, pogledajmo koji su ljudi pera zalazili u Imotski. Možda prvi književnik koji se propeo u Imotski bio je fra Andrija Kačić Miošić, budilac »slovinskoga« duha i autor na latinskome zanimljive knjige o logici; U Imotski je došao 1838. Vuk Karadžić, (vidi dokument u muzeju imotskog samostana). Pametan bijaše Vuk: znao je da je Imotska krajina bogata riječju, izrazom, poslovicom, pjesmom, i tamo je pokupio mnogu stvarčicu za svoje zbornike i Rječnik (u kojemu na više mjesta spominje Krajinu). U Zagvozdu, tako, čuo je od seljaka da su »bogumilski« stećci »starovirski« a i oni nisu izazvali u Vuka neku naročitu pažnju.
Pametan, velim, bijaše Vuk, jer Imotska krajina nije među posljednjima medu hrvatskim pokrajinama u riječi i tvorevinama riječi. U Poletima oko Biokova, oko 1900, Tresić Pavičić opisuje Krajinu,a u to vrijeme, možda i ranije, prvi Ujević književnik, don Ilija, počinje pisati svoje priče o selima Imotske krajine (Dokonice). Od naših suvremenika, dva Ujevića
(za kojima će doći i treći Ujević, prof. Ante Ujević s Imotskom Krajinom),
Tin i Mate, bili su česti gosti Imotskoga a Tin je učio pučku školu u Imotskome
(škola se nalazila u »Grubišića« kući na Bazani (vidi moj zapis o Tinu u Mogućnostima br. 11-12, 1977). Braća Antun Branko i Stanislav Šimić prolazili su kroz Imotski.