Priča o Gajtanu

Dinko Štambak, "Djetinstvo"

Ponekad bi se zaustavio pred radnjom, pred ćepenkom na kom je uvijek netko sjedio, slavni Gajtan, Gajtan Kristić, rod, mnim, mom splitskom učitelju. Gajtan je najavljivao svoj ulazak u Imotski laganim urlanjem koje je raslo u pravo urlikanje, vučje zavijanje, lisičje štektanje. »Prispio je Gajtan«, govorilo se po mjestu, govorkalo pred "školom, šaptalo u razredu. Ajde jednu o njemu. Šešir, sad šešir, sad vojnička kapa propale Austro-Ugarske, ponekada turban, a na šeširu, kapi ili turbanu repić kokošji, sokolov, vučji, lisičji ili stručak kadulje ili smilja ili bilo kojeg planinskog cvijeća, jer Gajtan je neumorno gazio planinama, prelazio pješke i Biokovo, spuštao se k moru kod Makarske. Po leđima i prsima - pravi svetačko-vojnički parastos: i medalja svetačkih i ordena austro-ugarskih, talijanskih a možda i turskih. Gajtan je živio na cesti, bogazu, oputini, a ulazeći u sela i gradiće, urlikao je a onda je držao »prodiku« koja bi počinjala rečenicom iz evangjelja a završila tko će znati čime. Ona mimika dok je propovijedao: ono mijenjanje glasa: i normalno govorenje, i plač i smijeh. Sretajući znance i neznance, sve je pozdravljao nazivajući žene sestrama i sestricama, ljude braćom ili rodom. »Rode moj!«, izgovarao je plačljivim glasom. Oči živahne. Krstario je ulicama unoseći u njih veselje, galamu, a kad bi njegov glas uletio s ulice u razred, okretali smo glave k prozorima. Zbogom, nauko, jer »prispio je putnik sa brda sa planine« (naša pjesma i igra).

Rekoh da je Gajtan zastajkivao i pred stričevom postolarijom, nikada nije sjedao na kameni ćepenak, zaurlao bi, lupno štapinom o zemlju, zatim, najprije iz tihana, zapjevao bi kratki odlomčić iz evangjelja po Matiju, početak na latinskom, nastavak na hrvatskom, a tada mu je glas zaista prelazio u vučje zavijanje. Zatim se smijao, cerekao, plakao, lelekao, ljubio svoju kvrgavu štapinu, bacao se na koljena, cjelivao zemlju, blagosiljao štapom postolare, prolaznike praveći štapom znak križa, a onda je iznosio svoje planinske doživljaje, jer je mnogo planinario. Mršav, koštunjav, crnomanjast, Gajtan je imao krila u glavi, krila i vrašku snagu u nogama i grlu. Gazio je planine Dalmacije, Bosne i Hercegovine, spavao gdje bi omrknuo. Udari proljeće, pa ljeto, a s proljećem i ljetom naredali derneci i proštenja, Gajtan put pod noge, štap u ruke, nokat u ledinu i grabi daljine. Osvanjivao je na svim proštenjima Dalmacije i Eri-Bosne, produljujući svojim primjerom zastrto pleme srednjovjekovnih hodočasnika, kada je Gajtana (mozgovno zdravijih!) bilo na buljuke, a zanat im je bio romarenje. Pred nekoliko godina, prevodeći iz rukopisa iz 12-og vijeka s latinskog na francuski Hodočašće k Svetom Jakovu u Kompostelu (posao dovršen, ali izdavač našao da tekst nije komercijalan, urliknuo mu Gajtan u uši!), prisjetio sam se Gajtana. Volili smo ga svi, ali ono njegovo iznenadno, bolesničko prelaženje iz smijurine u plač, iz trzava plača u razulareno cerekanje, ljutilo me, jer je tim izazivao sprdačinu kod nekih i bilo mi krivo. Gajtan, vječni putnik, izvrgavan ruglu i smijurini!

Kao da i sada vidim Gajtanove oči: pomične kao na žeravici, naročito kad je vrhom štapa pokazivao planine koje su ga čekale. Tada, noge su mu poigravale pod isposničkim tijelom, medalje zveckale, repica se drmala na glavi. Napuštao je Imotski i njegove ulice mašući štapom kao da razgoni oblake (Pastir oblaka), davao blagoslov svima mrmljajući ono malo latinskih riječi koje je ponio iz gimnazije (dva razreda, ukoliko sam dobro čuo), a obnavljao ih za misa kojih se naslušao po dernecima. Zaurlao bi, počuo odjek svog urlanja napetih ušiju, zaurlao dalje i urlajući kretao dalje, a kad je napustio mjesto, stupao je nešto brže, štap udarao po cesti, glasa Gajtanova nije bilo više čuti. Ako nije umro, na cesti je, gazi planinu, a ako je umro, u društvu je hodočasnika i rapsoda starih vremen i s onim pokazivačem medvjeda kojeg vidjeh na jednom francuskom srednjovjekovnom slikanom staklu. Sličio je, tvrdim, Filozofu Luke Giordana koji se nalazi u Louvreu, samo nije nosio naočara. (Čujem da je bio ubijen nedavno, nesumnjivo od nekoga tko ga nije znao ni poznavao, dakle od nekog tko nije iz naše krajine.)