Ljeto u Imotskom

Udarilo i ljeto, prestala škola; ljeto ili sloboda nedjeljiva, puna, bosonoga, gola. Zamuklo školsko zvonce - stavili mu konopac oko vrata - otvarao se svijet nov i put u ljeto bez ikakve zabrane, zapovijedi i - listaj, goro zelena, kako je pjevala pjesmica, prelistali i mi. Ustajali smo ranije, jer nema zvona da te budi, Perko i ja pitali se: na koju stranu?
Na sve strane, samo ulazi. Je li se negdje pojavilo prvo grožđe, postajali smo agronomi ad hoc i maratonski preskakali zidove i pregrade. Nakon pregleda ranih darova ljeta, jurili smo k jezeru, uzimali strmu padinu, koja nas je nosila k vodi zajedno s pijeskom i kamenjem do vode. Plivao sam izvrsno, skakao kao sva djeca s pećina u vodu i s natkvečenih grebena. Od jutra do prvog mraka - mrak se javlja u dubinskom jezeru ranije nego u gradu i oko jezera, odbijala se od pećina Golubarske, Vilinske i ostalih pjesma mnogih mladih kupača. S nama je bilo i odraslijih mještana koji su nama pričali, kada smo ih slušali, kako je to bilo u starija vremena, a njima to pričali stariji. Tako, pričali su nam da je najbolji plivač »na svitu« bio neki X Y koji bi preplivao jezero u duljinu više puta, bez odmora, ali da mu je snaga opala otkada se oženio, jer ženidba… Najbolja glazba, najbolji plivač… Imoćani su pomalo Gaskonci, počujte ih kad razgovaraju. Izrazi: nema ga na đadi, nije Isukrst, Bog, svijet vidio takvog i takvog, čuju se i danas. Kad bi sjena padala niz kamena grotla jezera, a mračak padao po vodi, penjali smo se polagano uzbrdo, čak i putem koji se vijuga u serpentinama do vrha. Popostali bismo malko na Vilinskom počivalu i nalazili da je gore na vidilici i u mjestu još dan, sunčan. U ljeto, voda se dnevice spušta i spadne na nekoliko metara, a u jesen, kad udare kiše, nabrekne i Modro i sva imotska bliža i podalja jezera skoro do vrha.

Ljetnih  popodneva,  kad  je božji  zvizdan pritiskao  svijet  i  gradić, mater nas je kumila i zaklinjala da ostanemo kod kuće; badava. Nedjeljom, po ručku - ona  imotska janjetina, i kozletina! - otac bi osorno: »Počinak, nema jezera!  I kamenu je zlo od žege!« Oni tek zaspali, otac slatko zahrkao, a nas dva klis, i kroz opustjele ulice bježali ko opareni k jezeru i njegove strmenite i sipljive strane nosile nas k vodi dok je oko nas, pred nama i pod nama praskao pijesak i kotrljale se bovanice. Dobiti kamen u leđa, što za to! I nikada ni sunčanice ni teže ozljede. Cijelo ljeto, reći je ipak, koljena su nam bila okrvavljena, tabani isječeni, noge izbrazdane i koža oguljena, ali tko je imao vremena da se bavi tim sitnicama! U velikom ljetu, gdje sve izlazi vani, i krv je izlazila u dan, da diše sa suncem, u ljetu kričavu (cvrčci), iskričavu, crvenu, plavu. Bijaše li u mjestu ili oko njega stabla na koje se ne uzverasmo? Imađaše li grma koji nismo poznavali po ljutikastim ili slatkim bobicama ili iz kojega bismo izvlačili zmiju i pekli je na laganoj vatri da nam pokaže noge? Bijaše li voćnjaka koji ne pohvalismo našim zubima? Bijaše li oputice, stranputica ili puteljka kojim nismo gazili u dugim, vječnim danima ljeta koji su mi do dana današnjega neka zemaljska vječnost? (Nakon dvadeset i tri godine vratio sam se i navraćam u Imotski. Prošetam se Gajom, zaobiđem jezerca i jezera: sve mi govori, pjeva o tim ljetima, daru koji će ostati moj do kraja dana.) Kasniji dani kruže oko mog ljeta ali ne dam im da uđu u ljeto mog djetinjstva; sačuvajmo u moru prljavštine jedan ljetni dan čist. U tom ljetnom danu treperim kao jasika »i bez vjetra«, branim ga da nezamračeno polazi kroz groblje godina. Kad mi taj jedini dan ne bude više govorio, znaj da mi je kraj. U čaški kukurijeka, na kukuljici ševe na rubu puteljka (zašto se ševa drži ivica puteljaka?), u bijelom oblaku koji je prije nestao nego se pojavio, u niskim sagorjelim travkama u kojima se micao mali svijet kukaca, u ljetnom hrkanju pod kakvim dubićem, borom ili murvom, u naivnim riječima naših pjesmica pjevanih u pučino podne u jezeru, na vrhu stare tvrđave između Jelavića doca i Modrog jezera, u doviku: »Idemo li?«, u odgovoru: »Idemo!«, u glavinjanju sa suncem i zemljom brekti moje ljeto, sve moje, udrlo u me do najtanjih tkiva bitka. Jao onima koji nemaju svoje ljeto! Jao nama ako ga zapretaju studene prljavštine »zrelih» godišta!

»Dim, dimovi nekoliko ljeta - jedina čistoćo koju sretoh na putu« (iz moje bilježnice). Bijeli dimovi tih dana, ljetne svile nošene bezvjetrenim zrakom, u vama sam koliko mogu da budem, to jest ukoliko doborim da sam s vama. Čovjek se stvori u jednom godišnjem dobu, u jednom hipu. Stvarao sam se u ljetu, poljubio me ilinštak, a ovo rekoh na početku mojih uspomena - stvarnosti, pa kad me prignječi mrak ili slabost ove ili one naravi, zavlačim se, medvjed u jamu, u moje ljeto za koje sam bubrio, rastao, nastajao. Pokoji put, oboj, nije lako ući ni u vlastito ljeto: vrata u nj zabrtvljena, prozori zakucani, sve zamandaljeno, uokolo i unutra zima, čovjek je tada dijete bez ognja i ognjišta, prolazi ulicom ojađen i sam, ulicom ugasnute vile i fate, ubijene vile. I, ucviljeni, bespomoćni, trabunjamo kroz crnu ulicu koja raste crna i hladna, u duljinu, u vis. I molimo, ako sposobni, da duh ljeta uputi crne zidine k moru svjetlosnom, k obasjanom puteljku davnog ljeta, i da sa svjetlom isklokotalim iz maslinika, gloginja, ive i kadulje tmurni zidovi postanu jasan stup, svijetao miljokaz. Ljeto te sudi. Javi se češće, dođi, ljeto, onih godina!

Zlatna ruka kotaricu s voćem, ljeto nam je dakle donosilo znatnijih olakšica zahvaljujući bobicama na ničijem zemljištu, zahvaljujući i voćnjacima bližih ili podaljih susjeda, kojima, svima, ako su živi, dug život, a ako su pošli na onaj svijet, bez voćnjaka, svjetlo im imotskih ljeta i mir i šta 'š bolje! Međutim, ljeto je značilo i rad. Ljeti voda je u Imotskom dragocjenija i skuplja od vina, te, zahvaljujući opet susjedima koji su imali čatrnje - i do vode Ljube smo išli - grabili smo sićima vodu i prodavali je na pazaru žednom radnom narodu. Malobrojne gradske česme curkom su curile samo u rane jutarnje sate, ako gradski vodovod nije imao kvara, a kako je uvijek bio u kvaru ni, to je voda bila rijetka. Sjećam se da su se brđani spuštali k Imotskom, odatle k rijeci da pune vučije dragocjenom vodom na hladim i bistrim vrelima Vrlike, a takve vode »nema na svitu«. Sačuvajte tu vodu čistu, Imoćani! Velike rijeke svijeta su zaprljane, čuvajte vodu Vrlike kao veliko blago potrebno za život. Petar i ja, pa i naši vršnjaci susjedi, lonac ili sić u ruke, na nečiji bunar, s vodom na pazar i – pij, narode. Jedne srijede zaradio sam dvanaest dinari velika svota u te godine -  kupi sam kilo smokava, pojeo ih na brzinu, kod »Mate» torbara kupio usnu harmoniku  »Što dva pogode«, rekao mi je, »Bog blagoslovi.« Govorili su torbari - nastali krajem devetnaestog u brdskim selima krajine - za pozlaćene objekte koje su prodavali izvikujući svoje »tanperine, brtvuline, vrancuske košuljice…»čisto od zlata« ili bi podigli robu iznad glave: »Stoji više mene!«, što je bilo točno.
Takvih torbara bilo je na sve strane zemlje, neki su s uspjehom bacili sidro i u Parizu. Evo jedan klimav distih putujuće družbe torbara:

Nitko ne zna to su muke teške,
ko ne gazi Ost - Prajzen pješke.

Sjećam se da su se ljeto ljetom javljali u Imotskom stranci. Ne turisti, nego, kako se govorilo, trgovci Židovi iz Praga, Beča, koji su našim torbarima davali robu na veresiju jer oni su tvrdili da na moru posjeduju jahte, kuće. Pražani, Bečani izbečenih očiju (»Beču grade ne beči se na me«, pjesma) kad bi čuli istinu o jahtama i vilama na moru, tražili su od mjesnih vlasti da im one plate put natrag... I tako, bez cjenjkanja, kupio sam usnu harmoniku; ja sretan, a ni torbar nije bio nesretan. Jednog dana Perko izgubi nekako svu zaradu od deset dinara. Pobožna, a šaljiva susjeda Luiđa savjetova mu dok smo svi sjedili oko »stine« u našem užem komšiluku zvanu Bilušine, zašto tako, ne znam, da plati misu svetom Anti i da će sigurno naći izgubljeno blago.
- Koliko misa?
- Dvadeset dinara.
(Ono o Mati torbaru. Jedan mi je pričao šta mu se dogodilo. Nestalo za nj veresije u Beču. »A živiti triba«, dodao je, »šta ću, ku' ću i dođe mi pomisa' da pustim bradu. Brada narasla i sa štapom i vrećom punom zemlje zaša' po bečkim selima prodajući zemlju s Isusova groba. Navala, prodao više vrića, zaradio lipu paru . .«).

Ljeto, sam ili s drugima. I sada mi zuje u ušima dozivi: »Idemo u polje na rake! Na jezera! U Gaj! U doce!« I žao mi je ako se uvijek nisam odazvao pozivu ljeta.