Imotski

Imotski leži na kamenitoj visoravni zvanoj Podi, koju zimi briju nemilo hladni i bučni vjetrovi, a snježne mećave zaviju sve, i mjesto, i polje pod njim, i brda i planine sa svih strana, a po kamenjarima urlaju i vukovi, a ljeti, kad zapeče božji zvizdan, to kamen gori i puca, psiču ljuti poskoci, kad se pod omarom ilinštaka smire svi glasovi osim čekićanja cvrčaka. Ime mjesta zapisao je u svoje carske bizantinske pergamene Porfirogenet, u devetom stoljeću; u svoj »morlački« putopis, dokoni mletački opat Fortis, prijatelj okamina, puža i usput narodnih običaja, unijevši, u dobar čas, u svoj Put po Dalmaciji, krajem osamnaestog, Hasanaginicu. Iz njegove knjige krenu Hasanaginica diljem svijeta. Tako, u književnoj geografiji, Imotski je poznat velikom svijetu. (Kadijina kuća, po pričanju nekih - samo nekih, nalazila se na Bazani, povrh naše kuće, gdje se i danas vide zidine i kamen binjektaš s kojeg je imotski kadija skakao na konja.) Pred dvije ili tri godine namjerio sam se u pariškoj Nacionalnoj biblioteci na neku talijansku Reviju za povijest u kojoj sam našao izvještaj mletačkog predstavnika u Imotskom o stanju kukuruza i krompira u Imotskoj krajini. Slavnu republiku, pred nestanak, ne spasi ni imotski kukuruz ni krompir, avaj. (Bilo bi zanimljivo doznati ime te revije kao i izvještaj o nama. Ta revija je, po mom računu, iz 1953-4. a u njenom nazivu bila i riječ Storia. Mladi istraživači, na posao!) A ja nastavljam, a ako je kome do upoznavanja Imotskog i Krajine, neka uzme Imotsku Krajinu (Split 1954), djelo Ante Ujevića, iz imotskog Krivodola; Odjeke (Imotski 1976) od fra Vjeke Vrčića; oba su pisca Imoćanci i znadu o čemu pišu.