Imotski Srijedom

Srijedom, Imotski je vrvio ljudstvom i marvom sitna i krupna roga; kao da su se čitava sela preselila u gradić. Ljudi pod plitkim ili čunjastim kapicama, malim turbanima, fesovima - Bosna i Hercegovina - žene pod maramama, šarenima ako djevojke, zagasitijima ako žene, crnim na glavama udovica ili starica. Kroz ljudstvo probijali su se trgovci marveni, žandarmi sporije. Nasred pazara dizala se veličanstvena kostela koja je davala veliku sjenu. Guslara je uvijek bilo u sjeni kostele - nestala je, ne znam kada – gusle su cvilile u velikoj galami i gužvi pojačanoj gangom seoskih momaka, koji su išli za skupinama djevojaka seoskih koje su im gangom odgovarale. O gangi kasnije. Ponekada, samo ponekada, radi djevojke bljesnuo bi u zraku nož, zametnula se bitka, a pazarom trka i strka. U bojnom redu nastupaju žandarmi, a evo i fratra da podijeli posljednju utjehu ranjenom od ljubavi. (Bitaka oko djevojke bilo je daleko više na dernecima.) Voće, tada, ležalo je porazbacano, sepeti isprevrnuti, a mi, ne bud' lijeni, uzimali smo »ničije« voće i penjali se na široko razgranatu kostelu (koprivić) s koje smo mogli mirno promatrati ples noževa u zraku.

Žablji i riblji pazar održavao se petkom ujutro podno visokih »skalina« od kamena koje su vezale pazar gore s Bazanom. Nanizane na rakitne štapiće pripoljci su prodavali žabe noću pohvatane oko rijeke Vrlike, po barama i krenicama. Posni dan, jedi žabe frigane ili na brujet, pa ono umakati kruh ništa slađe! Jednog jutra otac podrani da kupi koju duzinu žaba. Taman posla. Brzo se vratio. »Bilo ih je da ih je bila milina gledati«, rekao nam je, »ali skupe! Pokupovali su ih kuhari i kuharice boljih kuća, a šta je bolje od žabljeg bataka i od žablje čorbe!« Nastavak priči bio je ovakav: zbog krupnoće žabe su nestale u kuhinjama »boljih kuća«. Konac priči: koji su tog dana mastili bradu žabljim krupnim buticima, obolješe na mjehuru te nisu mogli puštati vodu jedan-dva dana, a treći dan otpremiše bolesnike u splitsku bolnicu gdje im je liječnička znanost vratila zdravlje. Zaključak: tog petka pripoljski žabari namagarčili građane (stara opreka: selo-grad) podmetnuvši im žabe zapuvače.

Bila neka seoska prosjakinja; zaredala bi pazarom da kupi bilo šta, ali, jer je plaćala, neupućena u svjetske političke promjene, propalim novcem, nije mogla kupiti ni igle. Vraćala se u selo govoreći: »Jopet će ovi novac doć do vridnosti...« Bio neki bradonja koji je stavljao u rupe zidova po šaku duhana škije, da mu se suši; duhan se često sušio u našim novinskim cigaret-papirićima; bilo je građana koji su izlazili vani samo srijedom, od srijede do srijede, a između dvije srijede ostajali na prozoru. Ljudi - srijeda. Bio građanin, koji, iako nije bio brezbožnik, nije išao u crkvu - zbog ćelavice. Pazarom se šetao dobro poklopljen dubokim šeširom. Na pazaru se vidjela i stara, nijema kuharica nekog na čudan stan tkana liječnika, koji bi noću odjahao u sela, pucao iz pištolja javljajući tako svoj dolazak. Bio seljak od Duvna, musliman, na licu mu se čitala oličena dobrota i blagost, prodavao je šljive; jer sam se često divio njegovim šljivama, zamolio bi me da mu pomognem pri računanju; bio neki meni nepoznati seljak, mislim iz Runovića preko polja (Rus Novae, rimska naseobina), koji me zaustavi jedne srijede usred pazara.
- Ti si učevan - reče mi - znaš štiti, došlo mi evo pismo, ded vidi šta kaže u njemu.

Evo ukratko pisma, a bilo je dugo: »Dragi brate, bio sam zarobljen od Rusa (za prvog rata, dodajem), ušao sam u Crvenu armiju i mogu ti dragi brate, reći ovo: ostavi Krista, prihvati se Karla Marksa i dođi k meni u Rusiju…»
- Ima li taj tu Marksa para? - uleti seljak - i kako do njega?
(Istini za volju, moram reći da se ovaj susret zbio ljeta 1928, kad sam bio gimnazijalac).

Pazarom su visoko nosili glave seoski »odvjetnici«, pismeniji ljudi, te su, ne sumnjam, s uspjehom branili na sudu svoje suseljane. Nosili su naočari (znak učenosti), da bi izgledali »pametniji« po onoj torbarskoj : »Uzmi ove očari, odma' će ti slova u glavu ako i nisi učio čitat.« Najočitiji i sigurno najbistriji među njima bio je Marko iz sela Krivodola, kojega ću bolje upoznati ljeta 1940,. u njegovu selu. Bistar k'o pseto, načitan, pun iskustava Marc von Luxembourg (da, da!) mjerio je oko dva metra. Pohađao i on sinjsku gimnaziju, ubrzo je napustio i malo-pomalo Marko-Marc krenuo u široki svijetli vijao pustolovine, ove njega. Pričalo se da je bio u pjesničkim odnosima s međunarodnim novčarskim ustanovama, vijale ga raznorazne međunarodne ustanove... Jednog ljeta na splitskoj Rivi ležali pod palmama njegovi neki suseljani. Prolazi Marko - imao je monokl - s prekrasnom damom, strankinjom.
- Marko! - povikaše uglas seljaci - Marko M., šta nas ne pripoznaješ?                                                          
Marc von Luxembourg protestirao je u nekom stranom jeziku; reći nekom da je
Marko M ... ić tko je Marc von L! Sve ima kraj, i naš Marko se smiri, naiđe u Zagrebu na dobru ženu, oženi se s njom i vrati se u svoju kamenjaru kuću. Ljeta 1940., s njim sam često razgovarao, a u jesen iste godine, kad se trebalo vraćati na studije, nabasam na nj na pazaru. Odosmo u krčmu. Na rastanku izvadi iz džepa stotinjarku. Odbio sam.
- Ja uzimao, a ti nuđeno odbijaš. Slabo ćeš svršiti.
I sa stotinjarkom - velika para u to doba: od Splita do Zagreba vozna karta stajala 75 dinara! - u svoj džep. Razgovara ugodna i duhovita, Marko mi je dokazivao da je najveći pjesnik »kojega je ikada zemlja nosila« rimski Horac. Na latinskom mi je citirao pregršt Horacijevih stihova, skandirajući ih, a pri tom udarajući takt po stolu. Godina kasnije čuo sam da je Marko bio ubijen: jedni govorili da su ga Talijani onako visoka - a ovi bili manji - ubili iz ljubomore (ima i Talijana visokih!), drugi su govorili da su ga u Sarajevu ubili ustaše.

To bi, ukratko, bila slika imotskog pazara srijedom. Tu sam trgovao vodom, tu sam promatrao djeda-trgovca. Rođeni trgovci, nema šta! Iz Pariza slao sam svojima ponošene robe. Stari snesi sto na pazar, robu na sto i čekaj kupce. Nismo li svi promašili zvanja: zvala nas velika trgovina, a mi odosmo u opančare, finance, teologe, profesore…

Imotska krajina vinorodna je, pa se pije ono čime tlo klokoće. I mi smo imali vinogradić iza Modrog jezera, koji nam je davao do tri-četiri hektolitra vina. U kući je vladala najveća trezvenost. Po dobru ručku ili večeri, dobivali smo pola čaše bevande naročito u zimske dane, kad se uvelike jeo kiseli kupus s kaštradinom, divenice (svake godine ubijali smo svinjče). Potegnuo sam jače na pipac, u jedanaestoj ili dvanaestoj godini, potkraj lipnja, kad je jedna od dvije mjesne glazbe odlazila u podoknicu postarijem, uglednijem građaninu Alfonsu. Po podoknici večera u dvorištu za glazbare. Kako na ulicama nije bilo rasvjete, to smo mi, djeca, nosili ferale da bi muzikanti mogli hvatati note. Za taj rad i posao imali smo pravo na čašu, dvije, dok bi glazbari čerečili janjca s ražnja. Te dakle večeri gucnuo sam malko više od onog Tibulova predvečenjeg tožaka koji se, vinetan, vraćao iz polja kući. Vratim se i ja svojoj. Otac je sjedio na kamenitu stepeništu kuće.
- Ćaća - rekoh mu - mahni mi se s puta, tako ti svetog Petra i Pavla.

Sutradan, nakon dobro ispavane noći, bio sam trijezan kao čaša vode. (Neki pariški liječnik, dokazivat će mi - s čašom u ruci - da je dobro po zdravlje napiti se čestito jedanput mjesečno. - To čisti, dodao je. - Katharsis, rekoh mu: - Baš tako. Tin Ujević dokazivao mi je također ispravnost te teorije, dozivajuć u pomoć hindusku filozofiju i farmakopeju, koje je mjestimično usvajao.)

Jer smo pri opojilima, o duhanu. Rano me osvojio duhan. Kad nema vina, nema ga, nema, ali kad nema duhana! U Imotskom samo mrtvi ne piše! Pušili smo škiju, neprepariran duhan, koji ostavlja na usni tekući, žućkast nikotin, čist otrov. Prvu sam cigaretu savio u novinski papir, na rubu ceste, kod nekadašnje česme, gdje sam počesto zatjecao djeda s njegovim vrćenjem palaca. Savio je, pripalio, udahnuo i ugledao svih 7000 zvijezda našeg ljetnog neba, usred bijela dana. Zaljuljao sam se, bljuvao, dovukao do kuće ni živ ni mrtav, blijed poput krpe. - Nikada više! mrmljao sam, nikad! Sutradan savio drugu, utegao jedan, pa drugi dim i od tada, bez dima nikuda i nikamo. (Kad ću 1930. ući u samostan u kom ću ostati do 1937, sa svim dimovima svijeta ostavio sam pred samo-