STAROM PJACOM

Pjaca je prva imotska ulica u povijesnom razvoju grada koja je poprimila prave gradske
konture. S obzirom na nepovoljni prirodni položaj Imotskoga, na planinskoj kosini, gdje je
svaka izgradnja teška, ulica ipak ima dovoljno i dužine i širine s nizom vrlo lijepih kamenih
kuca s jedne i druge strane. Izgradnja je zapoceta u prvoj polovici 18. stoljeca, a posljednje
kuca su se zidale sedamdesetih godina našeg vremena. Neke se ovih dana dograduju. Iako je
dug vremenski period (preko 250 godina) Pjaca nije nažalost do danas u potpunosti dovršena
u svom urbanistickom izgledu. Još postoje dva ili tri gradevna objekta na kojima bi se trebali
izvesti radovi da bi se ulica pokazala u potpunom sjaju. Od zgrada u društvenom vlasništvu
stoje dvije ljepotice: Opcinski dom i Opcinski sud. Ova posljednja zgrada izgledom i
kamenim proceljem predstavlja pravo remek djelo gradevinarstva. koje se zadugo nece
premašiti. Obje zgrade datiraju iz pocetka ovog stoljeca: prva je izgradena 1900. godine, a
druga 1915. godine.

Pjaca nosi svoje ime iz vremena mletacke vlasti. Na starim mapama upisana je kao Piazza dei
signori. Nije slucajno tako, jer su tu živjele najbogatije i najpoznatije imotske porodice.
Talijani su vladali Imotskim 80 godina, do mletacke propasti (1797), a kada je poslije došla
austrijska uprava, onda je službeni jezik ostao i dalje talijanski. U vrijeme narodnog
preporoda u Dalmaciji, u drugoj polovici prošlog stoljeca, Hrvatima je medu glavnim
zahtjevima bio da se u upravu, sudstvo i školstvo uvede hrvatski jezik. Iako je pobjeda došla
dosta kasno, tek godine 1883, talijanski jezik se "vukao" do prvoga svjetskog rata. Mora se
znati da su tadašnje malobrojno cinovništvo i uceni ljudi vecinom bili stranog porijekla, a
Austriji je bilo u interesu da potlacenom hrvatskom narodu dade što manje prava. Pjaca je bila
ne samo središte politicke upravne i sudske vlasti nego i velike trgovine. Tu su se nizali brojni
ducani svakovrsne robe, prehrane, tekstila, obuce, željeznih proizvoda i dr. I cuveni Bata,
poznati ne samo jugoslavenski nego i europski proizvodac cipela, imao je tu svoju trgovinu.
Dosta je bilo i obrtnika: mesari, pekari, brijaci, postolari, drvodjelci, krojaci, urari i zlatari.
Pjaca je imala dvije kavane, dva konacišta, dvije slasticarne i velik broj gostionica (8). A nije
nedostajala ni apoteka, ni pošta, ni banka. Na prostoru gdje je sada zgrada društvenopolitickih
organizacija (Komitet) bila je manja tržnica za povrce i voce, mlijeko i jaja. Dolaskom prvih
automobila i autobusa u Imotski na pocetku našeg vijeka pojavila se potreba za kupovinu
benzina i tako je stvorena prva benzinska stanica, a uz nju i autobusna stanica. Tu je bio
podignut i reklamni stup radi vece prodaje benzina cuvene engleske firme SHELL. Sve je to
bilo smješteno na prostoru pred opcinskim sudom.

Pjaca je dugo vremena bila osnovna ekonomska snaga grada, a danas je tu ulogu prepustila
Trgu. Smjena se izvršila poslije Drugog svjetskog rata. Ali Pjaca ipak i dalje drži primat u
politici i upravi grada i opcine, a broj obrtnickih radnji nije zanemariv. Naše novine "Imotska
krajina" u njoj imaju prostorije Uredništva. Na Pjaci je bujao i raznolik društveni život. U
vellkoj dvorani Opcinskog doma održavale su se nedjeljne cajanke i godišnji plesovi uz
pratnju tamburaškog orkestra. Plesna dvorana imala je na prvom katu u cijelom okružju
galeriju (balkon) s koje su stariji mogli dobro vidjeti i paziti s kime kcerke plešu. Postupnom
birokratizacijom društva u poslijeratnom razdoblju (rasla je potreba za cinovnickim
kancelarijama) likvidiran je jedan važan prostor za omladinu, za njihovo okupljanje i
zabavljanje. U velikoj dvorani Opcinskog doma održavali su se takoder svi mjesni sastanci i
rasprave o životu i razvoju grada. Stranacki politicki život, narocito pred izbore, u domu je
nalazio svoje mjesto agitacije, osporavanja i bunta. Iznad Gradske kavane (prije u Mande,
danas u Krisa) bila je citaonica sa svim dnevnim novinama i mogucnost da se s prijateljima
odigra partija šaha. Tu je bio pravi debatni klub za "bistrenje" dnevne politike (tada je
postojao stranacki pluralizam).

Još je Imotski imao jedan kolorit: u serenadama (po cemu je slican mediteranskom podrucju).
U nocima zasutim mjesecinom zvonila je uz pratnju gitare nježna i sjetna, ljubavna pjesma.
Kao da se još cuju melodicni akordi, kako se odbijaju od zidove okolnih kuca: - Tiha noc je,
moje zlato spava! Ako danas netko pomišlja da je bolje što je obicaj nocnog ljubavnog
pjevanja nestao (jer radni narod treba mirnog sna) - vara se; pjevalo se uz mnogo obzira,
potiho, šotovoce. Serenade su u ljetnim vrucim nocima bile osvježenje za dušu i srce. I
nadanje da ce dragi brzo doci!

Kad smo vec kod ljubavnih jada, spomenut cemo jedan interesantan obicaj koji se odigravao u
našem gradu: u noci uoci Prvog svibnja momci bi postavljali djevojkama zelenu granu na
njihovim kucama, zvanu "maj", uz obaveznu serenadu. To je imalo višestruko znacenje:
zelena grana je oznaka proljeca (Jurjevski obicaj), pocetak jednog ljepšeg doba godine,
apotropejski utjecaj da odbije od doma lubljene dragane sve zle namjere i namjernike i neka
se vidi da je cura odabrana (begenisana). Tako bi Imotski na dan Prvog svibnja osvanuo
okicen zelenim granama kao simbolima mladosti i ljubavi. Takav obicaj kicenja djevojackih
prozora vladao je i u našim selima. Da je to vrlo star obicaj dokaz je što isto takvo kicenje
imaju Molizanski Hrvati koji žive u "srcu" Italije.

To su oni Hrvati koji su bježeci pred Turcima u 16. stoljecu napuštili srednju Dalmaciju. Od
svega toga danas Prvog svibnja bude budnica gradskim ulicama. Narodna glazba
- svirajuci pobjednicke koracnice obide grad u cast radnickog praznika. U povijesnom razvoju
Pjaca je ne samo prva nego i najnapucenija imotska ulica. Poslije prvoga svjetskog rata (prije
sedamdeset godina) tu su živjele porodice (ako podemo od pocetka ulice, parnim brojevima,
njenom sjevernom stranom): Vrcic, Katanušic, Vukovic, Tadic, Vicic, Bauk /2/, Delic /4/,
Nikolic, Kurir, Benkovic, Vucemilovic /2/, Pušic, Jerkovic, Duzbaba, Bitanga, Šoic /2/,
Ferari, Rako, Dubravac, Vrdoljak /2/, Bilic, Ivanovic i Valdevit; a na južnoj strani (neparni
brojevi): Benzon, Jelavic, Tripalo, Ligutic, Ciciliani, Bilopavlovic, Šabic, Kneževic-Rajo,
Petricevic, Skataretiko, Marendic, Nikolic, Ivanovic i Anic.