 |
|
BAZANAprof. Mladen Mostarčić,
Imotska Krajina, br. 436., 1989.
Bazana je najstariji dio grada. Protegla se u pravcu istok-zapad tri stotine metara i uspinje se uz kosinu zvanu Bilušine. Svoje ime Bazana nosi iz turskog vremena po prostoru gdje se trgovalo. Turci su Imotskim vladali preko 200 godina (1493-1717). Bazana je rijec perzijskog (iranskog) porijekla i znaci prostor s ducanima u kojima se prodavala svakovrsna roba. Rijec dolazi od bazar-trgovina, hane-mjesto. Naziv je kroatiziran. Bilušine su dobile naziv po biljci bjelušini (Inula candida). Nema je više u ovom dijelu grada, istjerala je urbanizacija, a naci cemo je na susjednim stjenovitim mjestima (polama) Jelavica doca i Modrog jezera. To je biljka mediteranskog podrijetla, priviknuta na vrucine i sušu, bjelkastih listova posutih gustim dlacicama sa žutim cvijetom slicnom runolistu. Preko tri stoljeca na Bazani se trgovalo. Položajem grada na tromedi bosansko- hercegovacko-dalmatinskoj ta je trgovina razmjenjivala proizvode planinskog i primorskog kraja. Prodavala se uglavnom stoka, goveda, ovce, koža, vuna, a uz njih žito, šljive, orasi, drvena grada (daske i grede), željezna roba, sol, ulje, suha riba i drugo. Sajmišnim danom - srijedom - je veliki pazar, trgovina je poprimala glavno znacenje uz mnogo robe i mnogo ljudi. Mali je pazar bio subotom, a ostalim danima slabo i nikako. Sam Imotski je tada imao neznatan broj stanovnika, a okolno stanovništvo (imotska sela) je bilo poljoprivredno s naglašenom naturalnom proizvodnjom, a putovi i prometne veze slabe. Za vlastitu trgovinu nije bilo velikih uvjeta. Trgovina na Bazani prestala je pred drugi svjetski rat. Drvena grada (japija), stoka, zaprežna kola natovarena sijenom, drvo za ogrjev na konjima je posljednje što se vidjelo na Bazani. Organi vlasti su ovdje zabranjivali prodaju, jer je Imotski 1929. godine otvorio novi sajmišni prostor za prodaju stoke u istocnom dijelu grada zvanom Novi (slocni) pazar, a na današnji Trg maršala Tita prešla je sva ostala trgovina. Poslije Turaka došli su novi osvajaci - Mlecani (7717-1798). Imotski je tada imao tek desetak kuca oko tvrdave i prostor za trgovinu - Bazanu. Novi su gospodari za potrebe vlasti sa sobom doveli nekoliko porodica koje ce preuzeti upravu, vojsku, zanatstvo i trgovinu, a dio porodice se naselilo iz obližnjih sela. Pocelo je stvaranje i širenje grada od Bazane niz padinu brda. Proces izgradnje tekao je sporo, tako da ce se Imotski kroz stotinjak godina razviti u gradic sa samo 357 stanovnika, kako stoji u popisu pucanstva za Dalmaciju 1807. godine. Na Bazani se podiže niz zgrada za upravu, zdravstvena stanica, lazaret, stražarnica i nešto podalje konjušnica. Na celu siražarnice stoji serdar (niži oficir) sa 6 pandura za održavanje reda i mira, a uz to su oni i službena lica za razne naplate, kazne i pljenidbe. Zdravsivene usluge pruža jedan lijecnik i dva bolnicara, što je s obzirom na cijelu Krajinu premalo. U lazaretu je bila karantena (izolacija) zaraženih osoba, turska je granica blizu, trgovci i karavane prelaze s jedne na drugu siranu, a uz to nerodica, glad, kuga i kolera cine svoje. Teške zarazne bolesti zahvacale su naše krajeve i u 19. stoljecu. Za potrebe opcinske uprave Bazana dobiva zgradu, zvanu demanij, a na celu vlasti se nalazi providur, u cijim je rukama skoncentrirana civilna, vojna i sudska uprava. Kad je krajem 18. stoljeca Austrija zavladala Imotskim, prenijet ce se uprava s Bazane pomalo u današnju Pjacu, a mletacke zgrade srušit ce se ili ce to uciniti zub vremena. Tako je Bazana širenjem Imotskoga, izgradnjom, novih kuca i ulica gubila korak s vremenom, izgubila je upravu i trgovinu i ostala ono što je danas: dio prošlog doba tj. najstarija gradska cetvrt. Od svih dogadaja koji su ostali u sjecanju generacijama Bazarana najviše se pamte svitnjaci. Prije Ivanjdana palile su se vatre za koje su vezani narodni obbcaji i vjerovanja. Prolazeci izmedu vatara ili skakanjem preko njih osigurava se zdravlje jer vatra ima magicnu moc u cuvanju od bolesti. Posebno su majke donosile malu djecu, pa su ih odrasli stavljali na ramena, te skakali s njima preko ognja. Vatri kao simbolu Sunca pripisuje se ilustrativna i apotropejska snaga.  Ivanjske vatre nazivaju se u Hrvatskoj i krijesovi, što dolazi od staroslavenske rijeci kreš, a znaci obrat ili mijena u godišnjem dobu u vrijeme ljetnog solsticija (21. lipnja). Nije bio samo slavenski obicaj nego i opce europski, jer za nj su znala uz stare Slavene i germanska i romanska plemena. Prije prihvacanja kršcanstva ovaj obicaj nije bio vezan za jedan dan nego za citavo razdoblje dolaska Sunca u svoj zenitni položaj (za suncostaju). Crkva ga je vezala uz dan sv. Ivana (24. 06.), a vatre su se palile užežin blagdana (lat. jejunium - post, jer se postilo pred svetac). Osim Bazane palenje vatara bilo je i na jezeru i na Ðiradi. Cijeli grad je bio podijeljen u 3 podrucja i svako podrucje je nastojalo da njegovi svitnjaci budu najbolji i najveci. Drva su skupljala mladarija i djeca dva tri dana pred Ivanjdan iduci od kuce do kuce sa zastavom, pozivali su pjesmom domacina i zahvaljivali mu na daru (drvima i novcima). Granite gradskih cetvrti tocno su se znale i nije se dopuštalo drugoj strani da prijede granicu, jer je odmah zapocinjala "borba" tijerajuci "protivnike" štapovima i kamenjem. Uvecer, uz upaljene vatre mladosi se isticala preskakanjem svitnjaka i pjevanjem raznih pjesama slaveci darovatelje svecara svetog Ivana Svitnjaka. Za škrte sugradane i protivnicke strane Jezerane i Ðiradane pjesme su imale rugalacki i pogrdan sadržaj. A u jutro, u samu zoru bio je obicaj okupati se u rijeci Vrljici, jer osim vatre za Ivanje i voda ima veliku moc. Bazana je imala velike žrtve u drugom svjetskom ratu. Kao periferijski dio grada, vecinom proleteriziran, gdje su pojedine porodice živjele od danas do sutra, Bazana se je iskazala za vrijeme partizanskog rata. Skoro nije bilo kuce koja nije dala nekog aktivnog sudionika ili potpomagaca narodnog oslobodilackog rata... ...Bazaranski trg dugo je vremena bio prostor starijima za igranje "na buće" uz obvezno vino koje piju igraci i gledaoci, a za mladariju igranje "fusbala na dvi branke", ali ni jednog ni drugog više nema. Bazana je nekad bila cuvena i po svojim "kampjunima". U sjecanju su nezaboravni Eolo i Kumpariši. Samo nisu oni jedini. To su ljudi, a i žene posebnog kova, ponašanja i rjecnika. Svakome - tuk na luk! Davali su karakteristican kolorit gradu, što je bilo obilježje i ostalih dalmatinskih mjesta. U vremena poslije prvog svjetskog rata (prije sedamdeset godina) na bazani su živjele porodice: Vujevic. Petyo, Katavic, Nikolic (2), Ðamonja, Zen, Težulat (3), Valdevit, Kuzman (2), Kalajdžic, Bulic, Tomic, Delic, Lekic, Prijic, Ivaniševic, Pivac, Šoic, Štambuk (2), Rako (2) i Dubravac (2), a u Bilušinama: Poštenjak (2), Mršic, Jerkovic (2), Celan (4). Dujmovic, Ðuka (2), Vujevic, Tomic i Raos.
|