Krunoslav Zujić

 

IMOĆANI I IMOTSKA KRAJINA

U VIROVIMA NEVREMENA 1941 – 1945

 

Kronika o Drugom svjetskom ratu na imotskom području

od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

 

Imotski 2005.

 

 

 

¹Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

²Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenje i vrijeme čupanja posađenog.

³Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenje; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

⁴Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

⁵Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.

⁶Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

⁷Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja,

⁸Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.

Biblija, Propovjednik, 3, 638.

 

 

Napomena – Kako bi se što više smanjio broj tzv. fusnota (»teksta ispod crte«), u ovoj kronici prihvaćeno je jednostavnije označavanje izvora i literature: odmah iza određenog podatka u zagradama je naveden njegov izvor, npr. B2/3, 123 znači da se podatak nalazi u zborniku Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji, knjiga 2, str. 123, ili D18/1, 321 – Izabrana djela Dr. Franje Tuđmana, knjiga 1, str. 321, itd. Ovakav način označavanja preuzet je iz knjige Rafaela Brčića i Mile Bogovca Livanjski kraj u revolucionarnom radničkom pokretu i NOB (Livno, 1978.; knjiga u popisu literature ima oznaku F6).

Podaci uz koje nema naznake izvora uzeti su iz osobnog arhiva autora (izuzetno, uz njih je oznaka A10).

 

Uz ime poginulih vojnika zapisano je kojoj su vojsci pripadali: domobran, partizan, ustaša, legionar ili pak oružnik (žandar), redarstvenik (policajac) itd. Tako su izbjegnuti izrazi poput poginuo kao hrvatski vojnik (kad se to odnosi samo na domobrane ili ustaše) ili pripadnik regularne hrvatske vojske, odnosno domobranskih postrojbi, pripadnik ustaške vojnice i sl. Jer – uzevši sine ira et studio, objektivno – i hrvatski partizani su itekako hrvatski vojnici, budući da su se i oni borili i ginuli za Hrvatsku, ali kao antifašisti – »s prave strane barikade«, tj. pobjedničke, za razliku od domobrana i, posebice, ustaša koji su na kraju dijelili sudbinu ratnih gubitnika, ukoliko nisu pravovremeno prešli na stranu NOP-a.[1]

Isto tako, ratno nazivlje (vojnički činovi, formacije i sl.) zadržani su u izvornom, ondašnjem obliku, npr. domobrani i ustaše imali su svoje dočasnike i časnike (satnik, bojnik[2]) kao i postrojbe (satnija, bojna, sdrug), a partizani svoje podoficire i oficire (kapetan, major) te jedinice (četa, bataljon, brigada); nadalje, domobrani i ustaše imali su zapovjednike i stožere, a partizani komandire ili komandante i štabove; zatim domobransko-ustaški zrakoplovi (krilaši) su partizanski ili saveznički avioni, topničke ili minobacačke bitnice su artiljerijske (minobacačke) baterije itd. Posebno se neugodno doimlju ratna preimenovanja u novijim povjestnim izdanjima poput čudovišnih sintagmi »četnički častnici«, »četničke postrojbe« i sl.

 

 

IZVORI I LITERATURA

 

I – IZVORI: Arhivska građa – Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih; Anagrafi i knjige državljana; Arhivi Muzeja revolucije (Split, Makarska, Beograd); Privatna dokumentacija autora. Zbornici dokumenata – NOB u Dalmaciji; NOR u Jugoslaviji (Hrvatska, BiH, Jadran); Dokumenti o radu klera. Ratni dnevnici i reprint izdanja

 

II – LITERATURA: Enciklopedije, leksikoni, priručnici – Monografije – Memoarski zapisi – Novine, časopisi. periodika – Lokalna izdanja – Povijesne rasprave i studije i dr.

       (Detaljan popis v. u originalu rukopisa.)

 

 

 

STANOVNIŠTVO IMOTSKE KRAJINE GODINE 1941.

 

Po spolu		Po narodnosti			Svega	Na km2	Domaćinstava	Kuća (zgrada)
muških	ženskih	Hrvata	Srba	ostalih	53.801	83	8.500
28.133	25.668	52.251	1.550	–				8.650

Imotska krajina (odnosno kotar i općina Imotski) obuhvaćala je tada, osim sadašnjeg područja, još i Grabovac i čitave Rašćane, ali je dio župe Lovreć-Opanci pripadao Šestanovcu (Krajiškoj općini). (v. D20, 22/28)

 

 

USTANOVE KOTARA I OPĆINE IMOTSKI

– Kotarsko načelstvo (u zgradi Mazzi, današnja Šumarija) sa zatvorom (ranije Sresko načelstvo, a za vrijeme NDH Kotarska oblast) s glavarima po selima;

– Kotarski sud sa zatvorom;

– Poreska uprava i katastarska uprava;

– Glavni odjeljak financijske kontrole (u staroj zgradi Mazzi); za vrijeme NDH: riznička straža – odjeljci: Aržano, Lovreć, Podbablje, Proložac i Zagvozd,

– Žandarmerija (kasarna kod stare pekare); za vrijeme NDH: oružnici

– Općinsko poglavarstvo s redarstvom i zatvorom (stara zgrada općine, danas nadograđena i spojena sa sudskom);

– Duhanska stanica (Dogana), s upravnom zgradom i četiri skladišta (tzv. magazini);

– Tehnički odjeljak za tunel Sebišina-Tihaljina (sjedište u Makarskoj);

– Građanska škola u Imotskom (od jeseni 1941. Mješovita realna gimnazija) i 33 narodne (pučke) škole;

– državne pošte (u Imotskom i Lovreću) i ugovorne pošte (Aržano, Cista, Grabovac, Kamenmost, Krivodol, Proložac, Slivno, Studenci, Zagvozd i Župa);

– Zdravstveni centar (pripadao DNZ‑u Split) – liječnici dr. Mile Vuković, dr. Lujo Domljan i dr. Mirko Tonković

– dvije ljekarne (apoteke), vlasnici Nino Ferari i Miro Kurir (u prizemlju zgrade Lozo);

– franjevački samostan i samostan časnih sestara u Imotskom; dekanat za 23 rimokatoličke župe (Aržano, Biorine, Budimiri, Cista, Dobranje, Grabovac, Imotski, Krstatice, Lokvičići, Lovreć, Medovdolac, Podbablje, Poljica, Proložac, Rašćani, Ričice, Runovići, Studenci, Svib, Vinjani, Zagvozd i Župa), starokatolička župa u Lokvičićima te pravoslavna parohija u Glavini za Aržano, Glavinu, Imotski, Podbablje (Nebriževac i Ravne Njive), Proložac, Postranje (Crnogorci), Svib, Tijaricu i Zmijavce (Kraljevića Draga);

– djelomično elektrificiran samo varoš Imotski (mala motorna električna centrala, radila samo navečer).

 

Na području Krajine, osim poznatih stranaka (HSS, ilegalna KPH i dr.), djelovalo je i nekoliko organizacija koje su okupljale većinom mlađe ljude različitih političkih stajališta. Još 1921. u Imotskom je osnovana Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), zatim Sokol (s ciljem razvijanja tjelesnih sposobnosti, tj. gimnastike). Osim u Imotskom, gdje je bila i posebna Sokolana (danas dvorana Pučkog učilišta)[3], najbrojniji sokolaši bili su u Krivodolu (sokolska četa Krivodol–Crnogorci osnovana je 14. lipnja 1922.) i Prološcu tu je bio i Sokolski dom).

Većina sokolaša-gimnastičara bila je apolitična, bolje rečeno sveslavenski orijentirana. Sudjelovali su na međunarodnim sokolskim sletovima u Varšavi i Pragu, gdje su imali i zapaženih rezultata (a odatle su donijeli i sokolsko-slavensku himnu Hej Slaveni), dok je jedan dio bio projugoslavenski, prorežimski pa čak i pročetnički opredijeljen. Nasuprot Sokolu bilo je Katoličko gimnastičko društvo Orao, osnovano u Imotskom 2. rujna 1922., a u Podbablju 1926. Prostorije društva u Imotskom (tzv. Orlana) sagrađene su 1926. (današnja samostanska dvorana). Orao je zabranjen 1927., ali djelatnost njegova članstva nastavljena je i kasnije (pod drugim imenima), a po uspostavi Banovine Hrvatske osnovan je Hrvatski junak (1940.).[4]

 

 

 

U O Č I   R A T A

 

Drugi svjetski rat počeo je u petak, 1. rujna 1939., napadom nacističke Njemačke na Poljsku. U Europi je trajao do srijede, 9. svibnja 1945. (bezuvjetna kapitulacija Njemačke), odnosno do ponedjeljka, 3. rujna 1945. (bezuvjetna kapitulacija Japana), dakle – sveukupno 2.195 dana, a u Evropi 2.078 dana.

Evo kratkog pregleda najvažnijih događaja uoči rata na području Kraljevine Jugoslavije, odnosno Hrvatske i Imotske krajine posebno.

       U proljeće 1937. zaključen je tzv. Beogradski sporazum o uređenju političkih i trgovinskih odnosa između fašističke Italije i Kraljevine Jugoslavije. Italija se obvezala da će ograničiti djelovanje emigrantske ustaške organizacije, a onima koji se žele vratiti u domovinu bit će omogućen povratak. Nakon toga Pavelić je stavljen u kućni pritvor, a ustaški logor na Liparima raspušten. Oko 170 ustaških emigranata vratilo se u zemlju, čak i neki ustaški čelnici (među njima dr. Mile Budak i Jure Francetić – D14, 38-39; E2/8, 440).

Na izborima 1935. i 1938. lista Bloka narodnog sporazuma, odnosno Udružene opozicije (HSS i SDK[5]), nositelj koje je bio dr. Vlatko Maček, usprkos javnom glasanju, falsifikatima i drugim podvalama, postiže veliki uspjeh ne samo na hrvatskim područjima (o tome, među ostalima, svjedoči i pjesma: »Srem, Banat i Bačka – glasali za Mač'ka!«).

Međutim, 26. kolovoza 1939. Maček, u svojstvu predsjednika HSS i SDK, sklapa sporazum s JRZ-om Dragiše Cvetkovića o tzv. rješavanju »hrvatskog pitanja« stvaranjem Banovine Hrvatske.[6] Za bana je postavljen dr. Ivan Šubašić, a Maček prihvaća mjesto potpredsjednika u Cvetkovićevoj vladi, po dekretu koje i vlasti Banovine Hrvatske počinju osnivati koncentracione logore, u koje bacaju velik broj »protivnika režima«, posebno komunista i drugih antifašista. Po uspostavi NDH ti su logori sa svim zatočenicima predani Nijemcima i ustašama (npr. Kerestinec kraj Zagreba). (E2/5, 580)

Iako je još 1937. »započelo vraćanje značajnog dijela ustaša u domovinu«, to se posebno ubrzalo »po uspostavi Mačekove Banovine Hrvatske«. Povratnici su skoro bez iznimke nastavili nacionalistički djelovati i okupljati pristaše bez obzira na to jesu li položili ustašku prisegu. Sporazum Cvetković–Maček su »hrvatski nacionalisti smatrali nacionalnom izdajom, ocjenjujući da je njegova primarna svrha očuvati i učvrstiti Jugoslaviju, a nasilna je i protuprirodna podjela Bosne i Hercegovine prijetila produbljenjem razlika između katolika i muslimana, otvarajući perspektivu Velike Srbije u sklopu Jugoslavije«. Samo u tim je prilikama (dijelom i zbog slabijeg policijskog progona) postalo mogućim da, navodno, »uoči proglašenje NDH u župi Podbablje bude oko 130 osoba s položenom ustaškom prisegom«. (L3, 529/96)

Već koncem 1939. i u Imotskoj krajini HSS-ovci počinju organizirati svoju Zaštitu. To je bila poluvojna organizacija osnovana na teritorijalnom principu, a dijelila se na Hrvatsku građansku i Hrvatsku seljačku zaštitu. Na imotskom području uspostavljena je uglavnom Seljačka zaštita, u kojoj su čelne pozicije ubrzo preuzeli ustaše-povratnici i njihove tzv. pučke ustaše (Pavelić je kasnije te tvorbe nazvao »divljim« ustašama).

U Imotskom je šefom Mačekove zaštite postao Lovrećanin Petar Zaradić, bivši ustaški emigrant u Italiji (on se koncem 1942. priključio partizanima, tj. NOP-u).