27. studenoga, četvrtak – 236. dan rata  /  Ivan Gaće došao iz Zagreba na Kordun i priključio se partizanima. (F16, 48) – Gaće je rođen 1913. u Zagvozdu, gdje je svršio je šest razreda pučke škole. Čim se zamomčio, zaposlio se u Splitu. Najprije kao zidar, zatim u brodogradilištu. a kad je smogao nešto sredstava otvorio je gostionicu. Družeći se s naprednim omladincima, brzo je prihvatio socijalističke ideje. Kad je buknuo rat u Španjolskoj, Gaće je želio sam otići na frontu. Veza je trebala biti uspostavljena preko Dubrovnika, ali je nešto zakazalo i želja mu se nije ispunila. Drugovi koji su mu rekli su da je njegov dalji ostanak u Splitu nemoguć. Ivan Krištić Bak predložio mu je da ode u Zagreb. Tu se Gaće upoznaje s iskusnim partijskim radnicima, među kojima i Stjepanom Puklekom te dobija zaposlenje u banci. Komunisti brzo uočavaju njegove sklonosti i povjeravaju mu prve zadatke. Po kapitulaciji Jugoslavije počeo raditi za NOP, pisao parole, lijepio i bacao letke, prikupljao materijalnu pomoć i oružje, koje je u tri navrata pribavljao iz Osijeka preko Mije Bilopavlovića, koji je tada bio u ustašama. U rujnu 1941. zbog opasnosti od hapšenja za neko vrijeme napušta Zagreb i odlazi u Zagvozd, odnosno vraća se u Krajinu gdje je imao »i prvi susret s Matom Klapirićem u Vinjanima Donjim, (koji) nije urodio plodom«. Nesumnjivo, razgovarali su o organiziranju ustanka u Krajini, za što još nisu bili sazreli uvjeti. (Navodno, Gaće je došao u Imotski jer se morao odazvati sudskom pozivu zbog tužbe njegove bivše djevojke M. G., s kojom je imao vanbračnu kćerku.) Kod kuće ga je zatekao poziv za vojnu vježbu, kojemu se morao odazvati. Stoga je neko vrijeme proveo kao podoficir u domobranima u Mostaru.

               O tome govori nedatirani zapisnik KK Imotski (vjerojatno napisan 1953): »U prikupljanju dokumenata za proglašenje narodnim herojem druga Ivana Gaće, u razgovoru između sekretara komiteta, Petra Trutina, koji radi u UDB‑i za Jugoslaviju i Marka Turića, koji radi u Novom Sadu, isti su se suprotstavili mišljenju da ga se predloži za to odlikovanje navodeći kao jedan od osnovnih razloga da je drug Gaće neko vrijeme kroz 1941. godinu bio u domobranskim jedinicama, u Mostaru. Kako navodi Turić o ovome zna Liberan Jelčić, predsjednik kotarskog ili Okružnog suda u Zagrebu. Tvrđenje Turića o ovome Gaćom negira Osjetilo se da između Gaće, Trutina i Turića postoje netrpeljivosti koje potječu još iz ranije....(Zapisnik nije dovršen ni potpisan.)

               Tek početkom studenoga Gaće se vratio u Zagreb. Po jednoj pretpostavci, odslužio je do kraja »rezervu« u Mostaru, a po drugoj dobio je samo dopust radi ranije zakazanog vjenčanja. I zaista, on u nedjelju, 16. studenoga, u Zagrebu sklapa brak sa svojom prvom suprugom, ali odmah potom uspostavlja kontakt sa zagrebačkim ilegalcima i desetak dana kasnije odlazi u partizane.

               O događajima tih jesenskih dana piše Milan Jaković: »Potkraj listopada 1941. dobio sam zadatak da stupim u vezu sa Zvonkom Hršakom, koji je radio na željezničkoj stanici Donje Dubrave, radi organiziranja prihvata drugova koji su iz Zagreba trebali odlaziti u partizanske odrede. Sredinom studenoga utvrdili smo lozinku i odziv. Složili smo se da će najbolje biti ako sadržaj tih znakova bude vezan za Gojka mesara: (1) prije nego što jedan drug ili više krene iz Zagreba, drug s Glavnog kolodvora u Zagrebu željezničkim telegrafom upitat će Zvonka na željezničkoj stanici Donje Dubrave: "Ima li Gojko mesa?" što je značilo: mogu li drugovi krenuti iz Zagreba. Ako je sve u redu, Zvonko je trebao odgovoriti: "Gojko će imati mesa u srijedu ili petak" što je značilo da drugovi mogu otputovati iz Zagreba u Donje Dubrave  navedenog dana; (2) da se onoga dana kad "željezničari" krenu iz Zagreba javi telegramom: "Vlakom 312 (ili drugim) šaljem ti novac za dva (ili više) kilograma mesa", što je značilo da stižu dva ili više drugova.

               Bližio se kraj studenoga 1941. Jednog  dana se pojavio pozivni znak na telegrafu: "Ima li Gojko mesa?" Zvonko je uputio telegram: "Gojko će imati mesa u petak."

               Toga petka prije podne iz Zagreba je javljeno: "Vlakom 312 šaljem ti novac za dva kilograma mesa."

               Nestrpljivo smo očekivali susret sa "željezničarima". Sve smo predvidjeli i čekali vlak. Skretničar nam je dao znak da vlak ulazi u stanicu. Nepunu minutu kasnije vlak je napustio stanicu Donje Dubrave, a ja sam ugledao dvojicu "željezničara" kako idu prema meni. Pozdravio sam ih i upitao kako su putovali.

               ‑ Dobro smo putovali, ali bismo se trebali što prije udaljiti od pruge i stanice – rekoše, a ja sam ih uvjeravao da se nemaju čega plašiti budući da se već nalazimo na partizanskoj teritoriji.

               Zatim smo napustili prugu i krenuli obilaznim putem prema selu Rebići. Na putu za selo "željezničari" su skinuli uniformu i spakirali je u mali kofer koji je trebalo vratiti u Zagreb.

               Tako smo stigli do kuće željezničara Sime Rebića Bana. Objasnio sam mu da drugovi idu u partizane.

               – Pa kako se zovete, drugovi? – upita ih Simo.

               – Ja sam Drago Foslić, iz  Zagreba.

               – Ja sam Ivan Gaće, također iz Zagreba – odgovori drugi.

               Nismo ulazili u to da li su im to bila prava imena, ali sam ih zapisao u svoju bilježnicu. Kasnije sam saznao da su im ta imena bila prava.«

               Po ovome, Gaće je stupio u partizane, 28. studenoga, iako u većini dokumenata stoji da je to bilo dan ranije, 27. studenoga. Gaće je svoj odlazak iz Zagreba opisao ovako:

               – Dobili smo dokumente da smo željezničarski šloseri. Ukrcali smo se na zagrebačkoj željezničoj stanici. Vlak je već jurio velikom brzinom kad je došao kondukter i zapitao naše dokumente.

               Računao sam da smo otkriveni i bio spreman na najgore. Uza se sam imao pištolj i dvije bombe. Kondukter mi kaže:

               – Vi rekoste da ste željeznički šloser (bravar)?

               – Da – odgovorih iskreno.

               – Ali šloseri nemaju baš tako njegovane ruke...

               Bijaše to kondukter koji nije išao do kraja. Bolje i za njega i za nas.

               Tako se Ivan Gaće našao među partizanima na Kordunu i među njima ostao do svibnja 1942.

               Ovi podaci o učešću Ivana Gaće u NOB 1941. nisu potpuno točni. On je zaista 1941. kao podoficir bio u domobranima u Mostaru, a u Zagreb je došao za Božić ili Novu godinu 41./42. U Zagrebu je bio iza Nove godine 1942. kad mu je kršteno dijete, što se može provjeriti u crkvenim knjigama. Gaće je otišao u partizane tek krajem siječnja ili početkom veljače 1942. (A10/2)