7. lipnja, nedjelja – 428. dan rata  /  G. I. M. Germogen[1] ustoličen za poglavara Hrvatske pravoslavne crkve.

Izvještaj štaba 4. operativne zone: »U Južnoj Dalmaciji postoji oko 350 partizana. Sada smo imenovali štab bataljona koji će uskoro početi rukovoditi akcijama. Naglašavamo da je ovo kraj gotovo isključivo hrvatski i da je narod uz Primorje masovno za NOB. Postoji jedino poteškoća za imotski kraj, koji ako uspijemo vojničkim i političkim sredstvima zadobiti moći ćemo u tom kraju podići borbu na najvišu formu.« (B2/2, 266)

Izvještaj PK za Dalmaciju upućen CK KPH (dopisano rukom na kraju): Ovamo je stigao neki Gaće iz Imotske krajine. Došao je preko partizanskih veza iz Korduna preko Like. Tvrdi da ga je uputio iz Korduna drug Manola. Budući da je došao bez ikakvih papira i da smo ga uhvatili u sitnim lažima, molimo vas da ispitate njegov slučaj i da nam javite. Tvrdi da je od 1938. član KP i da je bio u ćeliji II. rejona grada Zagreba, a sekretar da mu je bio Josip Gorkić, da bi informacije mogao o njemu dati Marjan Narvik, zubar iz Zagreba. U Kordunu da je bio »čas partijski delegat, čas komesar u 3. četi Dušana Vergasa, Široka Rijeka. Laži su sve uočljivijeg karaktera i na nas je ostavio utisak hohštaplerčića ( ... )[2] ovdje jer mu se vjerovalo već je bio određen za komandanta bataljona za južnu Dalmaciju. Tek kad je došao drug Milić (Maks Baće, politički komesar štaba 4. operativne zone) upozorio nas je na nesigurnost njegovih izjava. Molimo Vas ispitajte ovaj slučaj i javite nam što prije. Za sada smo ga uputili kao vojnika u Imotsku četu koja se tek formira. (B2/2, 271)

(Na Biokovu tada nije formirana imotska četa. – v. 31. srpnja.)

7. srpnja, utorak – 458. dan rata

7.–8. srpnja – U štabu bataljona Josip Jurčević održano vojno-političko savjetovanje na kojem su donesene odluke za dalji razvoj NOB, organizaciju NOO, jačanje partije, Skoja, AFŽ-a, kao i o komandnom sastavu četa. (D2, 262)

6.-11. kolovoza – Izvještaj štaba bataljona Josip Jurčević: »Veći dio bataljona pošao je na operiranje u Imotsku krajinu. Uspjeli smo razoružati oružničku kasarnu u Župi, financijsku kontrolu u Slivnu i Zagvozdu, očistili smo Rašćane i Krstatice. Zaplijenili smo 40 pušaka, 1500 metaka i nekoliko bombi. U Župi strijeljali smo 6 žandara jer su pružali otpor do posljednjeg metka i narod su prisiljavali da prima oružje i drži straže. (B2/3, 110)

U napadu na Rašćane i Župu ranjeni su Šime Potočnik i Božo Mikulić. U Rašćanima je bila milicija s nekim Bimbom na čelu, trgovcem i lihvarom. Milicioneri su se prilikom napada razbježali, pa je i taj Bimbo umakao. Naši su tada pošli s don Čondićem[3] u crkvu, a on je bio naš simpatizer, i on je narodu rekao da je najbolje neka partizanima predaju puške. "Partizani nisu nikakvi krvoloci, već je to narodna vojska", rekao je. I zaista, neki su iz crkve otišli kući i donijeli 7–8 pušaka.

Zatim su partizani predvečer krenuli prema Župi, ali čim su prišli selu i oružničkoj kasarni bili su zasuti žestokom vatrom. Našima se ipak odmah predalo nekoliko domobrana koji su bili u nekoj staji, ali s kasarnom je išlo teže. Tek kad su partizani s krova kasarne ubacivali nekoliko bombi, pojavio se bijeli “lancun” i oružnici se predali. Među njima i neki Miško, koji je ubio Stipicu Antunovića i ljude prisiljavao da pljuju po njegovu lešu. Narodni sud je Mišku i drugima presudio.« (v. G9, 97-98)

7. kolovoza, petak – 489. dan rata   /   Velika župa Cetina javlja da su »noću 7. na 8. kolovoza partizani napali Župu te obkolili oružničku postaju. Oružnici su dali žestok odpor, ali im je nestalo strieljiva te su ih partizani razoružali. Nakon toga su zgradu postaje zapalili, a 5 oružnika ustrieljili. Iste noći partizani su upali u Slivno te opljačkali poštu i uništili uređaje«. (B2/3, 601)

Oružničke pukovnija Mostar navodi da su u 5 sati jače grupe partizana izvršile napad na oružničku postaju Župa Biokovska i zauzele je. »Poginulo je 5 oružnika, a domobrani su po partizanima odvedeni i za njihovu sudbinu se ne zna. Gubici partizana nepoznati.« (B5/6, 344; B2/3, 609)

Najviše detalja o napadu na Župu dae u izvještaj čete Vid Mihaljević: »Naša četa je operirala u Župi. Uništili smo žandarsku kasarnu, 5 žandara smo likvidirali pred narodom, a 5 domobrana smo poslali u planinu do daljnjeg. Borba za ovu kasarnu trajala je 5 sati. Gubitaka nismo imali. Dobili smo u kasarni 10 pušaka i nekoliko stotina metaka. Od seljaka dobili smo 8 pušaka i nekoliko stotina metaka koje su predali bez borbe. Zaplijenili smo nešto drugog materijala.« (v. izvještaj od 14. kolovoza).

»U Župi je bilo samo 5 oružnika. Stoga dijele dvadesetak pušaka pouzdanim seljacima, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Te puške su poslije pokupili partizani. Poslije partizanskog napada na Vrgorac, oružnicima u Župi dolazi pojačanje od svega 5 domobrana, ali se ne zna koliko su pouzdani. (...) Upravo se noć dijelila od dana – piše dalje T. Luetić – kad zapuca dolje oko oružničke postaje, zametnu se borba, ču se dozivanje. Vidimo partizane, opkolili zgradu oružničke postaje. Pucaju najviše s vrha Ruščine gomile, a poslije iz susjednih kuća Kulušića (istočni dio Roglića). Oružnici uzvraćaju s prozora koje su prethodno bili zazidali i ostavili puškarnice. Iz zgrade gdje se branilo onih pet domobrana ne primjećuje se nikakav otpor. Borba se otegla, pucnjava jenjava, očito se čuva streljivo. Jednom smo čuli jaču eksploziju. Poslije toga nasta tišina. Borba je trajala 5 i pol sati. (Kasnije) sretosmo partizane kako vode petoricu vezanih oružnika. Većinom su bili ranjeni po prsima. Vode ih prema Rašćanima. No ubrzo iza kuće trgovca Mate Pavlinovića poubijali su svu petoricu. Tu su ubijeni: Miško Njavro, Jure Tokić, zapovjednik, Ante Bekavac, Ante Roguljić i Krunoslav (prezime mu ne znam, navodno rodom iz Katuna). Domobrani su se predali bez opaljena metka – navodno ostali u partizanima. Narod je bio potresen i zavladao je strah. Mladići dorasli za vojsku skrivaju se. Partizani sazivaju zbor. Govor drži Pava Lozo, prijeratni komunist, jedan od malobrojnih Imoćana među tim partizanima. Biraju (određuju) odbornike, među ostalim i glavara Marka Luetića, jer je Pava Lozo rod njegove žene Domljanuše. Nas mlađe, mladiće i djevojke, koji do tada uglavnom bijasmo u ustaškoj mladeži, skupio je Ante Raos iz Vrgorca, te nakon kraćeg govora rekao: "Vi ste sada SKOJ-evci" (?! – KZ). Mi se zgledasmo te pitamo što je to. i nakon kratka, nejasna objašnjenja ostadosmo u nedoumici.«[4] (v. F18, 91-92)

7. rujna, ponedjeljak – 520. dan rata  /  Izvješće VŽ Cetina: U 5 sati stožer 26. pješačke pukovnije (fanterija) na čelu s pukovnikom Frančeskom Kričeli povukao se iz Zagvozda u Zadvarje, gdje je stigao u 7 sati. S Talijanima povukla se i oružnička postaja u Zadvarje, 8 oružnika.

Od ove pukovnije jedan bataljon je u Imotskom i jedan u Makarskoj. Tako na prostoru od Imotskog do Zadvarja nema savezničkih snaga ni oružničkih postaja. Toga radi postoji opasnost ponovnog vraćanja partizana iz Bosne u Biokovo, koji su pri zadnjim operacijama morali Biokovo napustiti. Ovo tim prije kad saveznici sad ne vrše nikakve operacije. Ovakvo stanje vjerojatno će potrajati do 15. o. mj. kao roka za predaju.

Oružnici postaje Zagvozd upotriebljeni su za pojačanje postaja Zadvarje, dočim se postaja Studenci nalazi i dalje u Podgrađu, a postaja Lovreć u Šestanovcu.

Partizanske skupine i dalje drže prostor Cista-Lovreć pa prema Bosni. Ni oni sad ne djeluju, osim što vrše promičbu na zaposjednutom području. (B2/3, 652-653)

Štab 4. operativne zone govoreći o stanju u 3. odredu ističe da vojno-stručna sprema nije povoljna jer su to mlade i neiskusne jedinice, još nedovoljno vojnički i politički učvršćene, a naročito im nedostaje vještina snalaženja u borbi. Poduzete su potrebne mjere u pogledu izvođenja nastave i obuke u ovim bataljonima. Odred ima ima 4 bataljona, svaki po 130 boraca. Bataljoni imaju po 3 čete (osim 1. bataljona, koji sada ima 2 čete), svaka četa ima po 2 voda, a vod po 2 desetine. Ljudstvo je u potpunosti naoružano puškama, ali s automatskim oružjem stoje vrlo slabo. Odred ima samo 2 teška i 3 puško-mitraljeza. S municijom također stoje slabo, nemaju više od 30 metaka na pušku, dok na mitraljeze ne dolazi više od po 200 metaka. Odjeća i obuća je također slaba i za sada je to nemoguće popraviti. Međutim, moralno stanje je dobro i kod svih postoji volja i oduševljenje za borbu.

               Za sada se bataljoni nalaze u sljedećem rasporedu: 1. i 3. bataljon na prostoru Aržano-Trilj-Lovreć-Studenci zatvarajući pravce koji vode k Aržanu; 2. bataljon je u Duvanjskom polju; 4. bataljon nalazi se na Biokovu. (B2/3, 246)

7. listopada, srijeda – 550. dan rata  /  Tito – Kominterni: »Četnici idu zajedno s italijanskim crnokošuljašima i uništavaju hrvatsko stanovništvo. U prostoru Neretva, Imotski, Biokovo, Ljubuški, Vrgorac, Široki Brijeg, Ploče, Makarska, Omiš spaljena su sva sela i ubijeno je 280 žena i dece. Sve te zločine učinili su hercegovački četnici Mihajlovića pod rukovodstvom popa Perišića. – Valter« (G4, 1030)

7. studenoga, subota – 581. dan rata  /  Brzojav štaba bataljona Vid Mihaljević drugu Titu: »Dok biokovski vrhovi svijetle od krijesova, koji su zapaljeni u znak proslave Velike Oktobarske Socijalističke Revolucije, naše srce gori žarkom ljubavlju prema Tebi, druže komandante, koji stojiš na čelu i uspješno rukovodiš našom NOV, koja iz dana u dan zadaje smrtne udarce okupatoru i domaćim izdajicama ustašama i četnicima, te koja vodi sigurnom oslobođenju našeg napaćenog naroda. Imajući pred očima tebe kao primjer borca, zavjetujemo se da ćemo pojačati naše napore i našu borbu do konačne pobjede nad svim neprijateljima naroda ma od kuda dolazili. – Smrt fašizmu – Sloboda narodu!« (B2/4, 152)

Treći bataljon 1. dalmatinske brigade nakon odmora uputio se s Biokova prema Bosni (komandant Pero Radović, komesar Vlado Viskić). Stanovit broj boraca 3. bataljona također je ovdje zaostao. Dio onih koji su dobili odsustvo nije se odmah vratio kako je bilo predviđeno. Neki su iz opravdanih razloga ostali na Biokovu, naročito bolesni i iscrpljeni.

Sada je nastala nezgodna situacija. Borci su ipak jedan po jedan nailazili poslije odlaska bataljona. Prijavljivali su se u štab biokovskog bataljona (Vid Mihaljević), a neki su izjavili da ne žele ići u Bosnu već da će se radije priključiti ovom bataljonu. Tu je bio i Mate Ujević, zamjenik komesara 3. odreda, pa je pozvan da razgovara s borcima. Poslije toga neki su izrazili spremnost da se priključe svojoj jedinici, dok su oni koji nisu željeli ići raspoređeni po biokovskom bataljonu. (G9, 256-257)

 
7. prosinca, ponedjeljak – 611. dan rata

? – MKU Podbablje: Milas Mate Ivanov, 23, ustaša; smrt javio Općinskom poglavarstvu Obrambeni zdrug iz Jasenovca dopisom od 7.12. Općinsko poglavarstvo poslalo gornji dopis (župnom) uredu kojeg nije primio. Zato je datum smrti nepoznat.