 |
||||
OSLOBAÐANJE IMOTSKE KRAJINEProf. fra Andrija Nikic,
povjesnicar povodom gostovanja na
IMOart-u Forumu Croaticumu, 02. prosinca 2002. Rijec s povodom Putnik, dolazeci iz Hercegovine, kad prode uzduž bekijskog polja i obavi poslovi na tvrdom granicnom prijelazu sa pet ulaza, izbije na okuku što je pravi cesta koja se uspinje prema Gradu na gori na koji ga vuce produženi zvonik Crkve Sv. Franje i odjednom ugleda Goru ispresijecanu ulicama, išaranu eletricnim stupovima, redovima drevnih stabala, topola i raznog drveca. U daljini, u lakoj izmaglici, možda ce nazrijeti tok rijeke Vrljike. Pitomost toga predjela odmah ocara namjernika navikla na krševitu pustoš koja dijeli Hercegovinu od Hrvatske, gdje je lakše zamisliti geološku nego ljudsku povijest. Na sjeverozapadnom dijelu zelenog mora, u sjeni Prološca nazire se Prološko blato s ostacima franjevackog samostana, a ako se penje uz brežuljak stigne se do stare tvrdave koju Imocani naprosto zovu Grad, stere se Imotski, utonuo u zelenilo, tako da se jedva naslucuje da je to u davnini bilo poprište ljutih bojeva i velike patnje. Imotska krajina smjestila se iza planine Biokovo, na tromedi Bosne i Hercegovine sa Dalmacijom. Zauzima prostor od oko 600 km2 . Sa sjeveroistoka omedena je bosansko - hercegovackom granicom, na jugu je makarskim primorjem, a sa sjeverozapada sinjsko-omiškim prostorom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 260 metara (Imotsko polje) do 440 metara (grad Imotski). Prostor Imotske krajine možemo podijeliti u tri prirodne cjeline: kraško podrucje uz obod polja, te prostrane kraške površine i uvale na širem prostoru - imotsko polje, kao veliko tektonsko ulegnuce, te planinski masiv Biokovo. U tom golemom prostoru krša voda je izdubila i oblikovala obilje najraznovrsnijih oblika, medu kojima predvladavaju fenomeni jezera. Njima Imotska krajina obiluje. Najbrojnija su suha jezera. Buduci da se radi o izrazito vapnenacko - kraškom terenu, ovo je hidrografski siromašno podrucje. Vodene površine koncentrirane su na kraška jezera (Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko jezero, Galipovac, Knezovica jezero, Krenica, Jezerina itd.) koja se podzemnim tijekovima hrane vodom, te Prološko Blato i rijeka Vrljika, a povremeno i tijek rijeke Suvaje. Kraški predio Imotske krajine siromašan je vegetacijom, te predvladava nisko raslinje - makija, dok u brdskim predjelima ima šuma pretežno bjelogorice: hrast, grab i jasen. Ljudi se uglavnom bavili uzgojom stoke. Nažalost, u trece tisucljece ušlo je vrlo malo blaga sitnog i krupnog zuba. Druga reljefna cjelina je Imotsko polje sa Prološkim blatom, te izvorišni i gornji tok rijeke Vrljike. Prološko Blato kao povremena i prirodna akumulacija kod visokog vodostaja prekriva dva kraška jezera Provaliju i Krenicu. Iz ove vodene površine strši otocic na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg franjevackog samostana. Ovaj kompleks zanimljiv je više kao hidrografski fenomen, povoljan za lov i ribolov nego kao fenomen kraškog reljefa. Izvorišni dio Vrljike, osobit je po nizu kraških vrela i jezera (Dva Oka). Znacaj ove rijeke je neprocijenjiv za Imotsko polje jer ga ona obilno natapa. Vrljika je inace poznata po rijetkoj endemskoj vrsti mekousne pastrve. Imotsko polje, gotovo je u cjelosti obradeno, zasadeno pretežno vinovom lozom. Tako, planinski masiv Biokovo i njegove istaknute i dostupne tocke predstavljaju izvanredne vidikovce. Svojevrstna atrakcija su pecine vjecnog leda, ispod vrha sv. Jure . Biokovo je i obitavalište divokoza i muflona. Veliki dio Imotske krajine u klimatskom pogledu je pod utjecajem mediteranske klimatske struje. To obilježje zahvaljuje reljefnim prilikama i otvorenosti prema dolini Neretve. Ovakva klima utjece na uspijevanje nekih izrazitih mediteranskih kultura (maslina, smokva, badem). Medutim, hladni prodori bure koji stižu preko Dinare, utjecu bitno na klimatsku sliku posebno sjeveroistocnog dijela Krajine, te su tamo zime nešto oštrije. Imotski je povijesni gradic u Imotskoj krajini. Smješten je izmedu na Gori uz rub Imotsko-bekijskog polja, koje se prostire uz srednji tok rijeke Vrljike. Nalazi se na 330 metara nadmorske visine i udaljen je dvadesetak kilometara zracne linije od mora, koje uz planine na sjeveru najviše utjece na klimu. Grad i okolica obiluju prirodnim ljepotama. Imotski se nalazi na raskrsnici važnih cestovnih pravaca, koji vode od sjevera - Zagreba, pa prema Medugorju, Capljini i istoku prema Mostaru, Sarajevu, drugi pravac ide preko Posušja u Tomislavgrad. Takav zemljopisni položaj Imotskog davao mu je poseban vojni i politicki znacaj. Poznato je da su na ovom podrucju još od rimskog doba pa sve do današnjih dana bile stacionirane razne vojne jedinice. Grad predstavlja administrativno, politicko, kulturno i gospodarsko središte Imotske krajine, a teritorijalno pripada Splitsko-dalmatinskoj Županiji. Danas je grad spojen sa selima Vinjani i Kamenmost, te zajedno cine jedinstvenu urbanu cjelinu s preko 10 tisuca stanovnika. U samom gradu živi oko 4 tisuca stanovnika. Gospodarstvo je nerazvijeno i ne odgovara potrebama stanovništva Imotskog i Krajine, radi toga, a u potrazi za poslom veliki ih je broj emigrirao u zemlje Zapadne Evrope. Danas je na podrucju Imotskog i bekijskog bazena u gospodarstvu zaposleno manje od 1.000 radnika, dok je taj broj prije domovinskog rata, 1990. godine, bio oko 10.000 radnika. Ovo naglašavam jer pored svih u prošlosti prisutnih gospodarskih problema na podrucju Imotskog i Imotske krajine moglo se je živjeti, a što uveliko potvrduje i cinjenica da je prema svim dosad izvršenim popisima stanovništva, posebno prema popisu iz 1991. godine, na ovom podrucju bilježen samo demografski rast stanovništva. Burna povijest Imotskog i Imotske krajine ostavila je brojne tragove na ovim prostorima, a iz nje vuku korijene prepoznatljivi i autenticni simboli grada, Tvrdava, jezera i Gospa andeoska. Prvi narod koji je obitavao na ovom prostoru jesu Iliri. Iz tog razdoblja datiraju brojne gomile i gradine rasute diljem Imotske krajine. Bogata nalazišta iz tog vremena nadena su u Postranju i Sebišni. Oba nalazišta dala su pravo bogatstvo nalaza. Najpoznatije ilirsko naselje bilo je Setovia - Studenci, mjesto nedaleko Imotskog. Setovia je kao utvrda i vojno središte ilirskog plemena Delmata odigrala važnu ulogu u borbi Ilira i Rimljana. I sam car Oktavijan boravio je u ovim krajevima nadziruci te borbe, što potvrduje od kakve je važnosti bila ova utvrda za daljnji tijek ratovanja. Nakon pokoravanja Ilira ovo podrucje postaje dio rimske provincije Dalmacije. Da bi ovaj kraj što bolje politicki i gospodarski vezali uz ostala podrucja izgradili su mnoge puteve i ceste od kojih je vecina i do danas u upotrebi. Podizali su logore i naselja za svoje veterane i koloniste. Jedan takav logor bio je u Prološcu o cemu svjedoci nadgrobna ploca podignuta pripadniku IX rimske legije. Tu je naden i kameni reljef s likom Diane, božice lova iz 2. stoljeca, zatim kameni zapis posvecen Cereri, te drugi posvecen Trivijama, kao i kipic Fortune - Izide. Najvažnije rimsko naselje bilo je na podrucju današnjih Runovica (8 km od Imotskog). Tu je bio poznati rimski municipij Rus Novae, a bio je povezan s glavnom antickom saobracajnicom Salona - Novae - Narona. Trece važno mjesto je Lovrec odnosno rimski Tronum ili po nekim historicarima Ludrum, za koji se pretpostavlja da je porušen istovremeno kad i Salona. Kršcanstvo se u ove krajeve rano proširilo, tako da iz tog vremena imamo nekoliko arheoloških nalazišta s ostacima ranokršcanskih crkava. Najznacajnija je ona na lokalitetu Bublin (Zmijavci) a koja datira koncem 5. st. To je bazilika koja je u sklopu imala i zgradu krstionice sa krsnim zdencem u obliku križa. U samoj bazilici naden je još jedan zdenac manjih dimenzija, što ovu crkvu svrstava medu rijetke primjere bazilika sa dvije krstionice. Imala je veoma bogatu kamenu dekoraciju oltarnih pregrada s reljefnim prikazom biblijskog motiva sv. Danijela u borbi s lavovima. Druga znacajna crkva iz ovog vremena nalazi se u Cisti te još jedna u Prološcu. Dolaskom Hrvata u ove krajeve, utemeljena je kao zasebna jedinica hrvatska župa Emotha - Imota. Iz tog vremena datira i tvrdava u Imotskom, na kojoj je pronaden veliki kameni ulomak s motivom pletera. Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su postojanje još jedne starohrvatske crkvice i to u Prološcu, sagradene na temeljima starije, ranokršcanske crkve. Dolaskom Turaka (1493. g.) nastupaju velike promjene u životu ovdašnjeg puka. Imotski postaje važno vojno uporište i upravno središte. U Imotskom i po drugim mjestima obnavljaju se utvrde. Nakon posljednjeg tursko-mletackog rata 1717. godine ovaj prostor dolazi pod vlast Mlecana koji utvrduju Imotski kao isturenu tocku prema granici s Turskom. Iz tog vremena datira sadašnja granica prema Hercegovini. Padom Mlecana Imotska krajina dolazi pod vlast Austrije pa Francuske. Iz vremena francuske uprave sacuvana je cesta preko Turije, koja se i danas zove Napoleonova cesta. Nakon pada Napoleona Austrija ponovo zauzima Dalmaciju. U to vrijeme jaca narodni pokret za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Medu zaslužnim narodnjacima isticu se fra Rajmond Rudež, Ante Rossi i don Mihovil Pavlinovic. Tada je u Imotskom osnovana i jedna od najstarijih citaonica u Dalmaciji 1868. godine. Ona je odigrala važnu ulogu u kulturnom i politickom životu cijele krajine. Vihor Prvog i Drugog sv. rata nije mimoišao ni ove krajeve. Velika su stradanja doživjeli ovdašnji ljudi zbog svojih nacionalnih i rodoljubnih ideja, a u sklopu toga i masovna iseljavanja koja su najizrazitija bila 50-tih i 60-tih godina. Danas je stanovništvo prepolovljeno, a mnoga domacinstva ostala su pusta. Grad Imotski smješten je u dubokom zaledu dalmatinske zagore. Od mora je udaljen 50 km, od Splita 100 km. Ima obilježja primorskog gradica i po pogledu kamene arhitekture i klime. Sam grad smjestio se na impozantnoj uzvisini zvanoj Podi, nadmorske visine 440 metara. Zahvaljujuci tome dominira nad Imotskim poljem i zaseocima. Prema službenim podacima ispostave Zavoda za zapošljavanje na samom kraju 2000. bilo su 3584 prijavljene osobe, što je za 17 posto više od istog razdoblja 1999. godine. Statistika bilježi da veci broj nezaposlenih od Imotskog imaju samo Kaštela i Sinj. Samo 50 osoba je krajem prošle godine uposleno u tvornici trikotaže Trimot d.d. u stecaju. Najviše prijavljenih u Imotskom ima NKV radnika, njih 1032, te 1500 KV-VKV radnika. Sa srednjom strucnom spremom posao ceka 846 radnika, a sa VŠS- om ih je prijavljeno 98 te sa VSS-om 108.1 Gradom dominira tvrdava zvana Topana koja se smjestila uz obronke Modrog jezera. Tvrdava je nastala u 10. stoljecu. Zbog svog dominantnog položaja nad vecim dijelom Krajine, kroz povijest je imala važno strateško znacenje. Turci su njome vladali preko 200 godina, sve do 1717. Današnji izgled tvrdava je zadržala iz tih vremena. Danas je ovo omiljeno mjesto posjeta Imocana zbog blizine gradu i izuzetnog vidikovca. U ljetnim mjesecima na ovom se mjestu održavaju i razna kulturna dogadanja. Modro jezero nalazi se gotovo u samom gradu te je prikladno za šetnje, a u ljetnim mjesecima je i kupalište. Ništa manje ne zaostaje ni nešto udaljenije Crveno jezero. Ova jezera, kao i mnoga druga nastala su urušavanjem podvodnih špilja, a ima ih 19, smještenih u bližoj ili daljoj okolici grada. Crveno jezero najdublje je u Europi. Dubina depresije krece se od 396-485 metara, a dubina vode je veca od 250 metara. Uz Modro i Crveno jezero vezane su mnoge price i legende. Crveno jezero opjevano je u pjesmi (nepoznata autora), o bogatom i okrutnom Gavanu i njegovim velebnim dvorima, cijim je urušavanjem nastalo ovo jezero. Modro jezero vezuje se uz legendu koja je opjevana u narodnoj pjesmi o Hasanaginici. Njemacki pjesnik Goete uocivši njenu vrijednost preveo je na Njemacki jezik, a onda se prevodila i na mnoge druge svjetske jezike. Tema ove balade odigrala se u ovim krajevima, a grob glavne junakinje Hasanaginice nalazi se prema prici u blizini Modrog jezera, na predjelu zvanom "Gaj". U Imotskom postoji bogata muzejska zbirka smještena u franjevackom samostanu. Tamo su smješteni vrijedni izlošci iz svih razdoblja kroz koje je ovaj kraj i narod prolazio. Medu posebno vrijednim su izlošci oltarne pregrade ranokršcanske bazilike iz Zmijavaca (5. st.) te veliki antipedij (goblen s euharistijskim motivom, 18. st.). Franjevci u ovim krajevima imaju dugu tradiciju. Prvi njihov samostan nalazio se na Jauku (izvor rijeke Vrljike). Na tom mjestu još uvijek se vide ostaci temelja, neposredno uz ruševine crkve Velike Gospe koja potjece iz 14. st. Cijeli ovaj predio dobili su benediktinci još u VI. stoljecu. Današnji samostan u Imotskom datira se u 1738. godinu nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva. 1. KRATKA PROŠLOST IMOTSKE KRAJINE Prošlost Imotske krajine možemo podijeliti na tri važna razdoblja. Prvo seže u najstarija vremena sa stanovnicima Ilirima, Rimljanima i Hrvatima. Drugo razdoblje od dolaska Turaka 1493. do njihova izgona 1717. Trece je od konca srpnja 1717. do do danas. U srednjem vijeku hrvatska župa Imota, koju oko 950. godine spominje Konstantin Porfirogenet, pripadala je Humu, odnosno Zahumlju, Humskoj zemlji. U povelji hercega Stjepan od 1. lipnja 1454. Imotski je u posjedu hercega Stjepana Kosace i pirpada Hercegovini. U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veci dio Hercegovine poceli su ugrožavati Imotsku krajinu pljackajuci njezino zemljište, narocito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine Imotski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovackog sandžaka. Iako je osmanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i pracena teškim pustošenjim i razaranjima. Konacno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine.2 Nakon ucvršcenja u Imotskoj krajini Turci su napadali i osvajali susjedne predjele. Tako su god. 1499. prodrli do Splita i odveli zarobljenike u Hercegovinu. God. 1501. prodiru do Trogira i osvajaju Marinu. Zbog ucestalih turskih prodora prema moru i u cetinsko podrucje iste (1501.) godine prodire Ivaniš Korvin sa 700 konjanika i 500 pješaka u Cetinu s namjerom, da udari na turski Imotski.3 Nakon neuspjelih napada i obrane Vladislav sklapa 1503. s Turcima primirje na sedam godina. Ovim primirjem turska vlast se još jace ucvršcuje u Imotskoj krajini. To primirje, cini se, još više je ohrabrilo Turke te su iste godine mostarski i hercegovacki sandžaci skupljali vojsku u Imotskom i ocekivali pomoc od Skender-paše kako bi osvojili i preostalo hrvatsko podrucje što ga je svojatala Mletacka republika. Konacno svi planovi su propali. A nakon isteka primirja god. 1510. ponovno dolazi do sukoba s Turcima. Cak 12. ožujka 1537. i Klis je pao u turske ruke i ubrzo postaje sjedište sandžakata, kojemu pripadaju: srednja Dalmacija i okrajci Bosne. A nakon više uzastopnih ratova, pustošenja i paljenja god. 1541. sklopljen je mir s Turcima. Po tom sporazumu Turci su postali gospodari citavog primorja južno od Cetine. Od 280 sela, kaliko ih je tada bilo, Mlecanima je ostalo samo njih 19 u zadarskoj okolici, a sve ostalo je pripalo Turcima.4 Cetrdesetih godina sedamnaestoga stoljeca izbio je Kandijski rat (1645.). U tom ratu Mlecanima se pridružilo stanovništvo izmedu Neretve i Cetine. za vrijeme višegodišnjeg ratovanja bilo je dosta gubitaka i na jednoj i na drugoj strani i na podrucju Imotske krajine. To je period brojnih pljackanja i otimanja sredstava za život ljudi. Mnogi ljudi su uhvaceni, odvedeni i prodavani kao robovi. Te akcije su bile posebno ceste izmedu god. 1682. i 1688. Kroz to vrijeme hajduci i uskoci su iz Imotske krajine preveli silu plijena i ucinili mnogo zla, ne samo turskim pristalicama, nego i siromašnom hrvatskom narodu. Na ove strahote tuži se i ondašnji župnik Vrhdola. Ti ustanici, istice se u tužbi, (hajduci) primorci i izbjeglice iz Imotske krajine, u razmaku od 24 godine za vrijeme Kandijskog rata i kasnije, odveli su iz okolice Imotskoga, Glavine, Prološca, Vinjana, Runovica, Gorice, Sovica i t. d. 1364 zarobljenika. Medu njima je bio i dobar dio kršcanske raje, koja je prodavana kao radna snaga za teški rad na galijama. Toj akciji su se suprostavili fratri.5 Vrijedno je citirati dio Izvještaja fra Pavla iz Rovinja koji je god. 1640. posjetio i samostan u Blatu. Evo njegova tekata: »... Ujutro treceg dana Uskrsa, 10. travnja uzoru, otišli smo od kneza Marka zahvaljujuci mu na gostoprimstvu. Stigosmo u Imotski (zapravo, u Blato na otocic) t. j. u njegov samostan, u predvecerje. U ovom samostanu stanovalo je 8 svecenika, 4 klerika, 3 laika i 4 mladica (daka) na nauku. Oko otoka su tri ograde, jedna iznad druge. Unaokolo se vide brda puna stoke - i koza i ovaca. Cuje se pjesma janjaca, ta se cuje milju daleko - be, be, be - pjesma pastirica, koncert žaba, itd. Uistinu je uživanje, na jednom mjestu toliko raznih glasova. Oci imaju tri drvena camca za prevoz. Ovi oci mi rekoše, da su radi velikog turskog uznemiravanja prebacili neku robu u Poljica, kao paramente i drugo, i da su tamo poceli graditi drugi samostan, ali da Turci to ometaju. Jednom ocu, koji je bio u Italiji, rekoh: 'Dragi oce, vi ste navikli na one lijepe predjele u Italiji, pa zašto ste se vratili u ovu bijedu, u ove pogibelji da vas nevjernici neprestano muce?' Odgovori: 'Mnogopoštovani oce, Domovina!«6 Mirom od 6. rujna 1669. Mlecani su dobili Klis i još neka mjesta u Dalmaciji. Poljica i primorje južno od Cetine de facto postadoše mletacki a de jure turski. Stoga se Turci nisu odrekli svojih prava na ove krajeve, nego su od njih tražili poreze. Tako je god. 1682. došlo 350 Turaka Imocana, Vrgorcana i Gabeljana na Makarsku da kupe porez za bosanskog pašu. Prikupili su 600 groša i, kao redovito, opljackali franjevacki samostan.7 Slicne akcije ce se susresti i nakon oslobodenja Imotske krajine tijekom cijelog osamnaestog stoljeca.8 U pocetku Beckog rata (1683.-1699.) popravljane su dalmatinske tvrdave. Kao utvrdeno mjesto cesto se spominje i Imotski. Ta tvrdava je jedinstvena i nije sastavljena iz više dijelova. Ona je dominirala cijelom okolicom do podnožja Biokova, ogranka Mosora i citavim imotskim poljem. Za vrijeme spomenutog rata jedan dio Imotske krajine pokušao se odcijepiti od Turaka i pripoji Mlecanima. To su bila sela: Proložac, Runovici, Vinjani, Zagvozd i Župa. Oni su zatražili zaštitu od Mlecana, ali ih ovi, Karlovackim mirom (1699.) ponovno prepustiše Turcima.9 Iza Karlovackog mira (1703.) vratili su se i imotski franjevci u svoj samostan na Blatu. Tada franjevci pastoriziraju cijelu Krajinu. Taj potez upozorava na cinjenicu da su franjevci ucvršcivali svoju jurisdikciju i, još presudnije, prisutnost na podrucju na kojem se širila sudska i politicka vlast Imotskoga. A to je bio veliki dio Imotskog polja u susjednoj Hercegovini i mali dio Bosne.10 Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: budenje katolicke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno bice, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletackoj Republici i cesti upadi hrvatskih uskoka s mletackog teritorija. Navedene cinjenice, te upadi domacih hajduka i hrvatska narodna pjesma, vecinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobodenje od turske vlasti i poticali ih na otpor.11 2. SINJSKO-IMOTSKI RAT Ni pocetkom XVIII. stoljeca Turcima se nije dalo mirovati. Tako vec 8. prosinca 1714. Turska je navijestila Mlecanima rat u namjeri da bi joj otela Moreju (Peloponez, na jugu Grcke). Rat je zapoceo 1715. godine. Slijedece godine (1716.) u rat se umiješala i Austrija. Jedan od povoda rata bio je i crnogorski ustanak; koji je buknuo na ruski poziv i zahvatio Crnu Goru i Hercegovinu. Ustanak je završio bez uspjeha. Iz bojazni od turske osvete jedan dio naroda iz tek spomenutih zemalja pobjegao je na mletacki teritorij. Taj rat je, medutim, donio Mlecanima proširenje u Dalmaciji i to na podrucju Imotske krajine. Mlecani su, ipak, izgubili Moreju. Evo i nekoliko pojedinosti. U pocetku rata Turci, pod vodstvom Mustaj-paše Celica, Mostarca, udarili su na Sinj sa 60.000 vojnika, ali ondje su sramotno nastradali. Nakon postignuog uspjeha pod Sinjem Mlecani su se uputili prema Imotskom. Za vrijeme tog rata mostarski trgovac Šoic pobjegao je iz Mostara u Imotski. Tu se, pored drugih, stavio na raspolaganje Mlecanima. On im je zajamcio platiti topove ako ih izgube pri osvajanju Imotskoga. Pored Šoica, Mlecanima su se za ovaj pothvat obratili imotski franjevci s fra Stipanom Vrljicem (iz Gorice) i fra Lovrom Šitovicem (iz Ljubuškog).12 Oni su predvodili sklanjanje oko 800 katolika (iz više od 200 obiteiji) na podrucje Omiša. Na njihova imanja u Imotskom polju doselile su katolicke obitelji iz Hercegovine; odnosno s turskog podrucja. Tako 16. srpnja 1718: godine piše providur general Mocenigo: »Matiša Alilovic dovede u imotsko polje 240 obitelji iz hercegovackih sela i Mostarskog Mlata, Goranaca i Brocanca, nad kojima od bijaše glavar, kako ga je hercegovacki paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i placu. U toj njegov župi, stoji u istom dokumentu, ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se oviti dana predstavio nudeci svu celjad Prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, istice isti Mocenigo, obdario i naredio, da se ovi novi doseljenici - nasele po Imotskom polju. Dao sam im imanja, naglašava isti general; pa ce tamošnja granica biti bolje cuvana. Ovoj seobi pridonio je i knez Pavao Despotovic Caralipeo iz Omiša, koji se sa spomenutim- Alilovicem dopisivao.13 U jasna nesigurnim okolnostima franjevci iz samostana s otocica na Blatu pobjegli su u Omiš. S fratima je, kao i redovito, pobjegao veci dio katolika iz sela: Opanci, Lovrec, Studenti, Lokvicici, Ricice i Poljica, njih oko 800. Naselili su se oko Zadvarja. Fratri su se, privremeno, sklonili u kucu Ivice Perinovica-Franceschi blizu Vrulje u Dobrcu - današnji Pisak -, jer u Omišu nisu mogli naci prostraniji stan za sve svoje clanove: Tu su provodili težak život boreci se i strepeci od lopova i zlih ljudi, koji su iskorištavali ratno stanje te krali i pljackali. Tu ih je ostalo petnaest (15): od sijecnja do 25. srpnja 1715. godine. I mletacka vlast je zapazila taj pokret: Tako je: 13. kolovoza 1716. glavni mletacki providur zapisao u svom izvještaju: »U Omiš su došli fratri iz bosanskog samostana sv. Franje. Doveli su više od 200 obitelji; koje su tamo bile pod njihovom duhovnom upravom. Ja sam im na njihovu molbu i na mlobu omiškog vijeca dopustio da sagrade samostan na Skalicama (u Omišu).14 3. OSLOBOÐENJE IMOTSKE KRAJINE Na molbu brace Šoica, podrijetlom iz Mostara, i fratara, odluci generalni providur Dalmacije Alojzije Mocenigo III. oteti Turcima imotsku tvrdavu, a s njom i citavu krajinu. Stoga Mocenigo naredi izvanrednom providuru Baldu da skuplja vojsku. On prenese topove, municiju i hranu do Zadvarja.15 3.1. Rat za oslobodenje Da bi sprijecio Turke iz raznih susjednih krajeva i onemogucio im da pruže pomoc Imotskom, Mocenigo je poslao Semitecola prema Neretvi, Nonkovica prema Trebinju i Stonu, a Vrgorcani su imali obavezu sprijeciti dolazak pomoci iz Livna i Glamoca. Kad je sve bilo dobro organizirano, Mocenigo zapovijedi generalu Emu i serzent-majoru Rizzu da otpocnu napadom na Imotski.16 Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: budenje katolicke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno bice, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletackpj Republici i cesti upadi hrvatskih uskoka s mletackog teritorija. Navedene cinjenice, te upadi domacih hajduka i hrvatska narodna pjesma, vecinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobodenje od turske vlasti i poticali ih na otpor.17 Istice se s ponosom da su franjevci skupljali narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlecani s ostalim svojim privrženicima u drugoj polovici mjeseca srpnja 1717. godine. Sami dogadaj oslobadanja, tom prigodom, ovdje nas najviše zanima. 3.1. 2. Oslobadanja Imotskog od turskih zuluma Najsigurniji opisi oslobadanja Imotskog, a potom i Imotske krajine ostavio nam je generalni providur Alvise Mocenigo u svojim spisima. Ti spisi su pisani talijanskim jezikom, a cuvaju se u Povijesnom arhivu u Zadru. Tamo sam ih pronašao, preveo, popratio bilješkama i pripremio za tisak. Kako me je Vaša radoznalost preduhitrila, s posebnom radošcu, Vam, bez svih bilježaka, prilažem neke od suvremenih izvješca kako bi pobudili radoznalost ljubitelja Imotske krajine, te da pohitile za cjelovitom poviješcu Imotske krajine. Izvješca donosim kronološkim redom: 1. kolovoza 1717. / 167 - 183 / Opis oslobodenja Imotskog opisao je generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Mocenigo u svom izvještaju od 1. kolovoza 1717. na slijedeci nacin. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju a prijepis izvještaja zadržao u Zadru. Presvijetli Vojvodo! Božja blagonaklonost umnožava blagoslove na Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (opcoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošcu državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletacku (Veneeijansku) zaštitu, pridružujuci se državnim slavnim zauzecima. Pošto mi je naredeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, cvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoce koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na casoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radotulju(?) pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosaca?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajuci/postupajuci) ozbiljno od pocetka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeca. Ujutro 23. prošloga srpnja podoh odavle i marširajuci u potpunom redu, kako dolikuje, nadoh se navecer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nadoh ocekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koje su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je poceo po koji sukob izmedu naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrdavu. Kako mi je bila glavna nakana da štedim krv vojnika, koji toliko novca koštaju državnu blagajnu, tako postrojivši vojsku u bojni red, pokazah se s topom na ocigled neprijatelja pozivajuci ga na predaju. Neprijatelj to odbi obrazlažuci da to ne može uciniti radi stranih Turaka, koji su se strkali na obranu, ali treba vjerovati da su ga ohrabrivale za otpor obilna snabdjevenost za koju se pobrinuo prethodnih dana, pomoc koju se nadao dobiti iz susjednih gradova, dok se je u susjednom polju u Duvnu skupljale grupe Turaka, a takoder ga je sokolila i prirodna gotovo neosvojiva utvrda. Takvom mi ju je takoder u crtežu pokazao inženjer Camozini(?); takvom su je takoder otkrili i gospoda Generali i drugi inženjeri. I u to sam se i sam uvjerio kada sam se osobno približio da pogledam mjesne okolnosti. Opis imotske utvrde Ona leži na vrhu jedne pecine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera. Na samom njezinom procelju su zbijene njezine utvrde i zauzimajuci joj cetiri fasade citavi vrhunac samoga kamena (pecine), po svojoj naravi nepristupacan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme mjesta osim na jugu, koji je takoder zatvoren jakom (uzbrdicom - falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini. Kako bi bilo previše teško i opasno ne samo porazmjestiti vojsku, kao i upotrijebiti minera za zid koji je postavljen na tolikoj visini na kamenu (pecini), tako isto protiv ostalih triju strana baterije se mogu malo koristiti jer je obronak vrlo kamenit i uzdiže se visinom više od 100 koraka nad podnožjem. Uglavnom takav je njezin položaj, da ju je priroda utvrdila takvom utvrdom jakom i vrlo malo pruža pristupa umjetnim tvorevinama. Ipak pouzdavajuci se samo u zaštitu Božju, gdje je stalno citavo moje povjerenje, pokušao sam vojnickim pokusima srecu. Pošto sam po noci doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) pocele uznemirivati paljbom. K tomu se je ujedinila paljba mušketira, koju su naši neprestano podržavali, smješteni u kucama i tornjevima varoši, koje okružuju utvrdu u sredini. Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujuci da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrdave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošcu, penjuci se jedan na drugoga, preskociti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeci pet Konavljanskih plemica, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeca, jer neprijatelji, povukavši se u drugi bedem i zabarikadiravši njegova vrata kamenjem, nisu prestali da obasiplju paljbom Morlake, koji su izlazili van u nekom neredu odvodeci spomenute Konavljane i više košnica meda i drugu robu, da preko 300 vojnika kojima je zapovijedao Gen. Co. de Nostiz(?) da udu i koji su velikim dijelom maltretirani i pritisnuti od mušketira i kamenja koje su na njih bacali Turci. No, dok je ipak prvi bedem ostao u našim rukama i pošto se je vidjelo da je vrlo teško i gotovo nemoguce osvojiti druge, jer su smješteni na jednoj litici ili stijeni sa strukturom (gradevinom) koliko starom toliko cvrstom, uputih neprijatelju drugi poziv na predaju upozoravajuci, da se potakne njihova odluka, na prednost državne armije u zauzecu tvrdave. Pomoc duvanjskih Turaka Medutim, kako sam preko izvješca doznao da na Duvanjskom polju, samo osam sati udaljenom odavde, Turci formiraju jedinice pješadije s namjerom da jedan dio iduci jednim putem iznenadi naš tabor, a drugi iduci brdima da navale na baterije. Tako odmah naredih da se zauzmu sva isturena mjesta i rasporedivši bojni red, doživio sam izvanrednu utjehu kad sam vidio da sve trupe i Krajina ima živu želju da mu se pruži prilika da se okuša s neprijateljem i da ga pobijedi. Lako je mogao nastati sukob, da se nisam prije nego se u to upustim pobrinuo da podignem na oružje citavu granicu s namjerom da svugdje na protivnickoj strani unesem strah i zavist. Zadržavši galije u Opuzenu i narod iz Makarske, mogao je onaj Svij. Gosp. Izvanredni Providur Semittecolo po mojim uputama mnogozaslužan svojom aktivnošcu i žarom pokrenuti one u Mostaru i Pocitelju. Zapovjednik Nonkovic prodiruci sa svojim narodom prema Stocu i Trebinju popalio je žito zasijano po poljima i ujedinivši one iz Popova i Carina probio se je prema Ljubinju, odakle je izišlo deset zastava turskih s pješadijom i konjicom da ih prisili na uzmak nakon jedne bitke od dva sata i da ih natjera u bijeg uz osam mrtvih i jednim zarobljenim. Opljackavši polovicu toga velikog mjesta, s ratnim plijenom krupne i sitne stoke, konja, odjece, i zauzecem nekoliko kršcanskih obitelji koje su se u sukobu svojevoljno stavili pod našu zaštitu. Slican koristan efekt ucinio je u Livnu zapovjednik Dragoni (Thems?) kojega sam odaslao s jednim odjelom konjice u (Brnaza) u sinjskom teritoriju, prebacio se je u Prolog i spuštajuci se u to prostrano polje popalio je prvih dana preko tisucu kola sijena ponavljajuci i po drugi put požare s još vecom štetom po neprijatelja i držeci ga uvijek na oprezu razboritošcu i bez pothvata pokazao je hrabrost koja ga resi i koja je ostala ocita u pothvatu Mostarskog Blata i u svakoj drugoj prigodi priteknu u pomoc tvrdavi svaki put kada to potrebe budu zahtijevale, kojima se, naravno, treba nadati (ocekivati). Dok sam ja bio zaokupljen takvim nužnim poslovima, Turci su se nastavili skupljati u Duvanjskorn polju s namjerom da dodu tvrdavi u pomoc. Ta nada skupa s naravi položaja, gotovo neosvojivom, ocelicio je otpor branitelja, i da se oduševe na ustrajnost ti branitelji, Turci su pokušali proturiti u tvrdavu pismo s izrazom simpatija i hrabrenjem, koje pismo, kad mi je dopalo u rake, poslao sam kopiju Vašoj Presvjetlosti. Doista vojska, koju sam utaborio u toj širokoj ravnici, bila je nestrpljiva da vidi neprijatelja i da ga potuce, ako bi mu stvarno pomoc prispjela, ali on se nije nikada usudio da se pokaže na ocigled našemu taboru. Samo se je 30 njihovih konjanika vidjelo na vrhu jednoga brda, koje gleda na tvrdavu, opalivši nekoliko pušaka nadali su se da ce im dati znak da je pomoc blizu, a nisu znali za predaju, koja je bila cetiri dana prije. Kako sam saznao da prije spomenuto okupljanje o kojemu je svijet pricao sastojalo se od samo 8 ljudi, koji su svedeni na tri skupljeni s više strana, vecinom narod s brda državne službe. Pošto sam brižljivo takvim i tolikim predostrožnostima osigurao logor od bilo kakvog neocekivanog iznenadenja i usredsredujuci stalno pažnju na glavni cilj, uvidjeh da nema nacina da se tvrdava zauzme jurišem, moralo se je pobrinuti pod svaku cijenu da se osvoji pomocu mina. Naredih da se taj posao pocne bez cekanja na inženjera. Trudili su se na tome bezuspješno kroz citavu tu prvu noc, jer branitelji, bacajuci odozgo neprestanu kišu kamenja, uvijek i neprestano su ometali. Dodoh tu osobno da pružim pomoc, ali iako sam sve rasporedio kako treba, drugi pokušaj svršio je isto kao i prvi te se je nekorisno izgubila i druga noc u neuspješnom poslu. U svakom slucaju ne usporavajuci nimalo studij svojih nastojanja, htjedoh nanovo nadodati i napore svoga prisustva i prelazeci u napad osokolih glasom i oduševih nagradama radnike da si podignu ogrtace kako bi s pomocu njih mogli mineri, bez previše ocita rizika, pridonijeti hrabrom pothvatu za koji se mislilo da je jedini nacin da se promijene mišljenje divljih (okrutnih) branitelja i da se postavi na zidine utvrde državna zastava. Kad je operacija pocela, s obzirom na kvalitetu zida, posljednja poteškoca, koja se je toliko povecala u svom nastavku, kada se je otkrilo da iza prvoga zida ima i drugi zid izmedu kojih je stavljeno nešto zemlje. Predaja tvrdave Pošto je prepreka uklonjena s pomocu Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošcu, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noci radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (ce) morati pasti pod ruševinama tvrdave i iznenadeni smrcu 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izadu na sastanak i da pregovaraju o predaji. Pošto je data dozvola trojici prvaka da se spuste pod moj šator, izložiše mi da ce predati tvrdavu ako se njezinim braniteljima dozvoli da izidu s oružjem i opremom i ako im se dadne pratnja da mogu sigurno otici u Mostar ili u Ljubuški. Pošto je sazvan savjet za te prijedloge, bili su cvrsta i jednodušna mišljenja Presvij. Gosp. Izvanredni Provider Balbi i gospoda generali Co. de Nostiz, generalni porucnik Primoldi?, generalni Sarg. gen. Baron Sparre i Kamerier da se ponuda treba prihvatiti. Zaista, lako se je moglo pretpostaviti (razumjeti) da se je i doista postojanost i nevjerojatna hrabrost s kojom su neprijatelji branili tvrdavu, lako mogla pretvoriti u konacnu ocajnost po kojoj bi više voljeli ostaviti pod ruševinama tvrdave živote nego izgubiti slobodu, kad je mišljenje bilo da se tvrdava mora držati za zaštitu široke ravnice koju je ona štitila i brojnog pucanstva novog podaništva, koje želi da nad njom uspostavi vlast i to tim više što ne bi bilo moguce bez utroška mnogo vremena i mnogo novca i uvijek u opasnosti od uznemirivanja koje bi neprijatelji mogli poduzimati koji joj stoje nasuprot da je iz temelja ne obnove. Zakljuceni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice. Sve je tocno izvršeno pošto su 103 Turcina izišli iz tvrdave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakica pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim ocima izvjesivši na te zidine slavne znakove casnoga zaštitnika (sv. Marka). Važnost imotske tvrdave Tako tvrdava Imotski ima srecu da se s pomocu Božjom pripaja sretnom vlasništvu Vaše Presvjetlosti. Velika je njezina vrijednost radi položaja koji joj pruža jaku obranu, da kad se samo okom pogleda vidi se da je to istina. Štiti Omiš, Zadvarje, Primorje, Makarsku i Vrgorac i otvara put prema Duvnu, Ljubuškom, Pocitelju i Mostaru. U jednoj i drugoj državi izdižu se vijenci brda punih šuma i pašnjaka, a iznad svega teritorij se produžava u prostrana i plodna polja, koja su u svijetu poznata kao najprostranija i najbogatija od svih mnogobrojnih starih i novih zauzeca Vaše Eminencije i medu susjednim otomanskim provincijama. Cini je plodnom jedna rijeka imenom Vrljika, koja izvire u podnožju jednoga brda, kao u sredini njihovih polja i koja tece do Trebižata, miješajuci s njime svoje vlastite vode i tekuci s njim gubi se u vodama Neretve. Bivša turska uprava u tvrdavi Sedam aga ili sedam kapetanija sa sedam kompanija straže nad njegovom zaštitom i jednomu imenom i po dužnosti Dizdaru povjerena je njegova uprava. Uostalom to je u predašnje vrijeme bilo jedno od vojvodstva Hercegovine i pošto (što?) sve obitelji, koje su u posljednje vrijeme pripojene državnom podaništvu i tolike još druge žele da se pripoje, može se nadati da se u toj ravnici ustali bogati izvor prihoda kao povecanje državnog vlasništva. U tako sretnim okolnostirna, Bog je htio da mi dodijeli veliku cast da se predam za Domovinu i da sa svojim malim sposobnostima poslužim za jedan dobitak, koji je nakon dvaju prethodnih sretnih pothvata bio treca akcija, koju sam sretno završio u roku od samo tri mjeseca, otkad se nalazim u Provinciji pod teretom ove primarne uprave na slavu državnog imena, na cast armije i na povecanje države. Da bi se uspjelo u specificnosti ishoda pothvata, morao sam nadvladati sve one teške nezgodnosti, koje su se pojavljivale u prijevozu topova, oruda i namirnica, putovima, koji su bili i dugi i ocajni, u opsadi tvrdave koja se bez cuda ne bi mogla zauzeti kad bi bila snabdjevena topom i sa žarom (hrabrošcu) neprijatelja pri sukobu i u cinu ometanja operacija. Bog je takoder pomogao i nakanu davši snagu i tijelu i duhu iscrpljenim od umora i nezgoda dao mi je srecu da pokrenem i podložnike i vojsku i da mognem s pomocu jednih i drugih ucinim korisnim prve momente svog poniznog zadatka na korist obožavane Domovine. Želio bih imati u ruci potrebna sredstva i odobrenja da idem naprijed i da pronesem silu naše armije i na druge utvrde Hercegovine da iskoristim pocetnu srecu, ali buduci da su s mojom brigom povezane i nezgode Albanije, moram pospiješiti svoj povratak u Split i necu kasniti da to ucinim cim, kako se nadam, kroz nekoliko dana se pobrinem za tolike potrebe tvrdave i za (... ?). Potražnja novcanih sredstava Medutim, neka mi dozvoli državna velikodušnost dozvolu da zamolim vrhovnu naklonost jedino iz razloga svoje službe. Ako je u svako doba potrebno imati novca, to je posebno potrebno s obzirom na neposredne zadatke u kojima, osim mjesecnih placa, koje su same po sebi povecane radi ostanka Regimente Grisona(?) i Bataljuna Parma, koje ja placam prije nego odem iz Splita i dolaskom druge vojske i drugih brodova u tu luku, ne samo da se povecavaju izvanredni izdaci, nego i same misije postaju sve sporije radi dužine putovanja i radi zakašnjenja Krajišnika (Kajika?). Moja je dužnost pocašcena da to sve podastrem mudromu sudu Presvijetlog Senata, razmatrajuci pažljivo što je neophodno, da se ne izgubi prilika otvaranja, za koje cu nastojati biti hrabar da odvagnem koliko bi mogla biti korisna za svaki pothvat pomoc Gosp. Gen. Solenburga i još kojeg inženjera s Levanta. Novi plan Nakon toga znam da je moja dužnost da vam podnesem plan napravljen u momentima, popis pješaka Krajine, trupa topa(?) koji sa sobom vodim, kao i obavijest o mrtvima i ranjenima, pridržavajuci si da dadem izvješce o izdacima prigodom jednog drugog sastanka, koji ce kao svjedocanstvo moje pažnje prema ekonomiji, pace i u prilikama tolikih potreba, mislim biti dostojan državnog blagonaklonog odobrenja. Imam cast unaprijed poslati Vašoj Eminenciji sedam zastava, jedan timpan i jedan bubanj, koji su zauzeti i ove dvije zastave u pohodu na Mostarsko Blato, a drugih pet, koje su predali turski zapovjednici tvrdave, dobro znajuci, da samoj Preuzvišenosti Vojvodi treba zahvaliti na casnim uspjesima pobjede, koja je sretno završena pod pokroviteljstvom Vašeg Uzvišenog Imena. Zaslužnici i nagrade Presvijetli Gospodin izvanredni Providur Balbi bio mi je sudrug u patnjama i naporima i sudjelujuci svojom neumornom zauzetošcu ne samo brigama za logor nego i za napad postigao je came odlike svojoj poštovanoj zaslužnosti koja ga resi. S hvalevrijednom ustrajnošcu slijedili su me gospoda E. Pio Botta Calbo(?), E. Simon Cvntarini, moj necak, E. Antonio Primaru i prelazeci preko svih opasnosti, natjecali su se u želji da se istaknu u plemenitoj strasti služenja Domovini. Takoder i gospodin E. Giacomo Baldu sopracomito, kojega sam morao povesti galijom i s jednom (karsalionom?) biskota, zaslužio je svaku pohvalu radi brižljive pažnje kojom mi je snabdijevao logor tako potrebnim rekvizitom. Neumorna je bila zauzetost gosp. Gen. Co. de Nistiza, korisno dugo iskustvo i dobro poznata vojnicka vrlina gospodina Fen. Gen. Primicaldia(?), pohvale vrijedna srcanost gospode Gen-la Sparse i Comena(?). Sags. Magr. Rizzo, zapovjednika bitke, pokazao je dobro srce kojim služi, u vodstvu konjice bio je potpuno precizan Sarg. Mag. di Battag. Antonio Medin(?). Policije švicarska, njemacka, talijanska; konjica hrvatska i dragoni iz sve Krajine s njihovim zapovjednicima potpuno su zadovoljili, a za svoju sam stražu odabrao mještane Splita pod vodstvom gosp. Can.(?) Antonia Alberti, koji je na svoju zaslugu i moje zadovoljstvo udovoljio svim zadacima svoje službe. Konacno dostojna se je vrhovne državne pohvale pokazala ova hrabra i vrijedna nacija. Spremno i poslušno se je pokoravala svakoj mojoj zapovijedi u tolikim i tako cestim potrebama transporta namirnica, oruda i streljiva, nadvladavši s odlucnošcu koja je za svaku pohvalu prvo iskušenja i u sadašnjem je sukobu pokazala nanovo hrabrost, kako je znala pokazati uvijek svjedocanstvo nepokolebljive vjere. Zahvalnica na svetkovinu Gospe od andela Kao što je dužnost kršcanske pobožnosti da u svakoj sreci prima i spozna ruku Svemogucega, tako ce se sutra (2. kolovoza 1717.), u znak pokornosti vrhovnom naredenju koje mi je saopceno casnim duždevim pismom, (na) koje(?) s obavještenjima o pomorskoj pobjedi, koju je izvojevala velika Armata Vaše Presvjetlosti, koje mi stiže sada, održati poniznim molitvama (kao?) zahvala Njegovu Milosrdu koje se je udostojalo rezervirati pobjedonosnom oružju Vaše Eminencije cast da pobijedi neprijatelja na moru i na kopnu i da postavi znakove Vjere na jednoj tvrdavi, gdje su se lažnim kultom tijekom tri stoljeca18 castili (štovali) lažni idoli muhamedanstva. Medutim, da ne bi Vašoj Eminenciji okasnila obavijest o mojim postupcima, tako i o sretnom uspjehu, šaljem ekspresnom felukom (šajka, mala lada) Gen. Peiegrina Morosinia, koji je došao sa mnom u Dalmaciju u svojstvu Majora Provincije. Tu dužnost izvršuje u svemu tocno i pošto mu je pridodata i ona majora logora, zaslužno ju je vršio, radeci bez obzira na sve nezgode i opasnosti, državnoj je službi bilo na korist vojno iskustvo koje posjeduje i talenti kojima je nadaren. Moje poštovanje u tome dok se ide naprijed da se u Presvijetlom Senatu razmatra koliko bi mogao biti koristan susret same feluke da brižno cuvam velikodušnu naklonost. Moj duh duboko predan poslušnosti ponovno Vas moli i zaklinje da bi na vrijeme bila poduzeta takva providanja bez kojih bi državna armija olabavila, a meni bi ostala žalost što ne mogu nastaviti nastavak državnih dobrobiti kada konjukture, oduševljenost vojske i okolnosti privatnih poslova poticu unutarnje nade moga srca da gaji vrlo korisne nade. Zakljucak izvještaja Zakljucit cu ovo s napomenom da imajuci o polju Ruda grube podatke i poduzevši pomno promatranje na citavo stanje Canalla(?), koja ima za cast da služi Vašoj Eminenciji u ovoj Provinciji, s potpunim sam zadovoljstvom u srcu našao da je narod i Canalli(?) u najboljem stanju i da ta vrsta vojske ima vrsne i iskusne casnike. Kako je prošlih tjedana poginuo upravitelj jedne od Hrvatskih regimenta Antonije Mršic, tako su mnogi casnici, koji s pravom po zaslugama aspiriraju na promaknuce, toplo mi je preporucivano da za to upražnjeno mjesto postupim za promocije koje budu održane po Pravdi (Sudu). Medutim, imajuci na umu da se je ovdje u Provinciji nalazio jedan eskadron te regimente i dva casnika vrhovnog štaba, cinilo mi se da je prikladno da ih uslišam, pogotovu što su ratnih nevolja bili tu s macem u ruci protiv neprijatelja. Pošto je Gosp. Gen. Nostiz(?) razmotrio sve razloge konkurenata, on je prosudio da su zaslužni da budu promaknuti Doll. Ten. Co. Zorzi Radoš, a u cin Ten. Coll. gosp. Sarg-to Magr. di Brigota Pietro Lorenzo Pellegrini, a treci a cin Sarg-to Magr. kapetan Nikola Krajina. Pošto sam saznao za sami izbor pridodat dekretu optacije, potvrdio sam spomenute casnike svakoga u svom cinu, a povjerio sam Kompaniju da Canalti(?) gosp. Col. Mršica kapetanu Co. Lorencu Zorzi Radoš. Nadam se da ce sama promaknuca, koja priopcavam na znanje poštovanim vlastima, zaslužiti vrhovnu potvrdu Vaše Eminencije da uliju uvijek novu srcanost onom koji korisno služi Opcoj Stvari.19 Imotski, 1. kolovoza 1717. 3.1.3. Svecano slavlje Blagdan Gospe od Andela - 2. kolovoza - upisan je zlatnim slovima u današnju Imotsku krajinu. Na taj dan 1717. godine uspjela je kršcanska vojska, pod zapovjedništvom mletackih casnika, osloboditi Imotsku krajinu od stoljetne turske tiranije i pripojiti je svijetu kulturne civilizacije. Nije to bilo lako. Ipak se uspjelo. Sudjelovali su domaci sinovi iz svih krajeva Dalmacije u hrabrom pothvatu. Posebno su se isticali Imocani i Sinjani. Necuvenom hrabrošcu nasrtali su na donje bedeme Tvrdave. Prvi se popeo na gornje bedeme i izvjesio mletacku zastavu sv. Marka Ante Vrdoljak, vojnik sinjske cete. Za to je dobio doživotnu penziju od dva dukata na mjesec. Turci su se predali. Oko 300 njihovih casnika i vojnika, serdar Nakic je, prema dogovoru, odveo u Ljubuški i tu ih predao. Blagdan Gospe od Andela posebno se štuje u franjevackom redu. Baš na taj dan - 2. kolovoza 1717. - gvardijan imotskog samostana sv. Frane, fra Stipan Vrljic zahvalio je Bogu i Majci Božjoj na pobjedi i s vojskom ispjevao "Tebe Boga hvalimo". Odmah je od naroda sakupio svotu novca i dao naslikati sliku Gospe od Andela. Vojska je potom u donjem dijelu Tvrdave sazidala crkvu, posvecenu Majci Božjoj. U nju je gvardijan i prvi župnik, fra Stipan Vrljic, postavio Gospinu sliku. Umjetnik ju je naslikao uljenim bojama na tri spojene daske. Do danas je svetinja Imotske krajine i zaštitnica Imocana. Do 1718. imotski kraj protezao se od Roškog polja do Vranica, od Klobuka do sinjskih predjela. Pripadao je Hercegovini. Citav taj kraj 1717. osloboden je od Turaka. Mlecani nisu trpjeli muslimane u krajevima u kojima su vladali. Kroz godinu dana (1717.-1718.) uspjeli su ocistiti citav taj kraj od begova. Raja koja je željela ostati na svojim ognjištima primala je kršcanstvo. Ustvari, to su bili Hrvati katolici, koji su iz vlastitog interesa prelazili na Islam. Kad je 21. srpnja 1718. sklopljen u Požarevcu mir izmedu Austrije, Turske, Mletaka i Dubrovnika, nastala su nova razgranicenja. Imotski je kraj prepolovljen. Današnja Imotska krajina pripojena je Dalmaciji. Pod turskom vlašcu ostali su krajevi koji danas pripadaju opcinama Tomislavgrada, Posušja i Gruda. Prazne predjele, koje su napustili Turci, Mlecani su nastanili Hrvatima iz zapadne Hercegovine. Ujedinjeni s domacim stanovništvom, stvorili su današnju Imotsku krajinu. 4. Gradski upravitelji Prvi kolonel Imotskog postade Mate Šoic iz Mostara, a poslije njega Ivan Deškovic. Pod mletackom vlašcu bijaše dosta naših ljudi, koji uskociše s turskog na mletacko podrucje i proslaviše se u mletackoj vojsci kao vrsne vojskovode. Oni su na celu svojih sunarodnjaka prenosili slavu našeg junaštva, a sve na korist Mletacke Republike. Za uzvrat dobivaju posjede koje je naš narod, otimajuci ih od Turaka, natopio svojom krvlju. Zauzimanjem Imotskog i njegove krajine Mlecani protegoše ime Dalmacije i na to podrucje. To su bili zadnji uspjesi i zadnje njihovo širenje na štetu hrvatskog teritorija. Oni ih nazvaše »Aquisti novissimi«. Tim osvojanjima pripade Mlecanima sva današnja Dalmacija do granice Imotski-Vrgorac- Metkovic i dalje, kako je to uglavnom ranije bilo odredeno. Granice su priznate i potvrdene mirom u Požarevcu 21. srpnja 1718. godine. Medutim, granica je na terenu utvrdena i ispravljena južno od Metkovica na štetu Mlecana od strane mletackog povjerenika Alvisa Moceniga i turskog Mehmed Efendi-Sialya u periodu izmedu 1721. i 1723. godine.20 Ispravljanjem hercegovacke granice na štetu Mlecana ostade pod Turcima jedan dio zemljišta oko Trebinja (Hutovo, Popovo, Obrace, Zupci i Carina). Jedan dio stanovništva ne htjede ostati pod Turcima, nego se preseli na mletacko podrucje. Mocenigo ih naseli oko Imotskog polja. Tom prilikom dode i 180 pravoslavnih obitelji u Imotsku krajinu i nasele se na više mjesta oko polija, najviše istocno od Krivodola, gdje i danas živi više desetina pravoslavnih obitelji. Kako su se doselili s crnogorske granice, nazvaše svoj zaselak Crnogorci. Nekoliko godina nakon toga posebnom mletackom dukalom uredila se posebna pravoslavna crkvena opcina za pravoslavne iz Imotske krajine (10. lipnja 1722.). Doveo ih je kaluder Vasilije s još dva svecenika i jednim dakom. Jedan dio doseljenih pravoslavaca sa svojim svecenicima naselilo se u Glavini. Kaluder Vasilije i ostali sveštenici dobiše dukalom od 6. prosinca 1725. na uživanje devetnaestipol kanapa zemije.21 Katolicko stanovništvo u Hercegovini ocekivalo je da ce Mletacka vojska nakon osvajanja Imotskog osloboditi i Hercegovinu. Nažalost to se nije ostvarilo. Turci prozvaše najbliži dio Hercegovine Imotskom Bekija - što znaci ostatak. I jedinstveno imotsko-bekijsko polje, jedna zemljopisna i privredna jedinica, bi podijeljena. To se pripisuje turskom zlatu kojim je bio podmicen mjernik Cavrovic, a valjda i još koji Mlecanin.22 5. Stjecanje posjeda Starosjedilacko stanovništvo na podrucju oslobodene Imotske krajine kao i doseljenici s turskog podrucja, posebno iz Bekije, dobivali su od mletacke vlasti odredene posjede. Mletacka vlast je. ovisno od konfiguracije pojedinih podrucja, zavisno od broja osoba pojedinih obitelji dodjelivala pojedinoj obitelji posjede: okocnicu, obradivu zemlju i dio šume. Strucno osoblje je išlo na teren i upisivalo u katastarske knjige posjede koji su pripadali doticnoj obitelji. Katastarske zapise su pohranjivali u administraivnom centru u Zadru i tako je nastala vrlo vrijedna serija katastarskih knjiga. Te knjige su višestruki izvor za proucavanje odgovarajuceg podrucja i plemena. Cini mi se vrijednim navesti, primjera radi, jedan primjer iz katastarskog popisa. Naime, nakon naredbe drugog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju gosp. Nikole Eviso od 7. listopada 1725. na slijedeci nacin je podijeljena zemlja u Poljicima, selu Imotske krajine 12. svibnja 1726. A. Obitelj Mate Gudelja sa šest clanova dobila je slijedece posjede: Br. 149. U Cvitanovica Docu dobila je tri cetvrtine i 56 tabli izmedu (posjeda) Grge Vulica Božina i Gabre Gudelja Martinova. Br. 172. U Podvornici dobila je polje od cetiri cetvrtine i sto dvije table izmedu vrta nižepotpisanoga i spomenutog Gudelja. Br. 173. Vrt i kuca od jedne cetvrtine i 50 tabli koja granici s istoka sa spomenutim Gudeljom. Br. 180. Na brdu Garište dobiva sedam udolinica od tri cetvrtine i 96 tabli. Ostale dvije cetvrtine pripadaju Martinu Gudelju. Br. 254. U imotskoj Pasiki dobila je posjed izmedu Martina Gudelja i Jure Klienka. B. Obitelj Filipa Kulundžica od sedamnaest clanova dobila je slijedece posjede: Br. 85. U Dubravi je dobila polja dvije cetvrtine i 50 tabli šume, izmedu posjeda Grge Kulundžica Nikolina, harambaše. Zatim je dobila osam udolinica okruženih šumom od tri cetvrtine i 33 table. U Rupovom Dolu je dobila jednu cetvrtinu i 76 tabli polja. U Pokrovnici je dobila polje s kucom u visini od 5 kampa i dvije cetvrtine, te 151 tablu izmedu (imanja) Šimuna Karauna i ucitelja harambaše Kulundžica. U Podvelikim Grmom je dobila jednu cetvrtinu i 69 tabli polja izmedu posjeda Josipa Matkovica i Ivana Cavline. U Provu je dobila 192 table do vrta Filipa Kulundžica. U Rupi je dobila tri cetvrtine i 180 tabli polja izmedu Grge Livajica Jurina i Stipana Corluke, te Luke Livajica. Nadalje, dobila je i posjed u površini od jedne cetvrtine i 90 tabli koja granici s juga posjedom hrambaše Kulundžica i ucitelja Grge Aliesak-a. Dobila je i pojatu koju okružuje šuma sa 160 tabli. U Pod Kuku je dobila tri cetvrtine i 54 table koje s juga dodiruje posjed Jerke Matijaševica. U Donjem Polju je dobila polje od tri cetvrtine i 54 table što granici s juga s posjedom Jerke Matijaševica. Nadalje, u Donjem Polju je dobila dvije cetvertine i 198 tabli što granici s posjedima Mihe Runušica (?) i ucitelja Progon-a. U imotskoj Pasiki je dobila dvije cetvrtine polja što granici s posjedima Mate Zuica i Stipana Corluke. C. Obitelj Bože Crnic-a od deset clanova dobila je: U Docima tri udolinice, dvije cetvrtine i 132 table ogranicene šumom. U Karpešini pet djelica vinograda u površini od jedne cetvrtine i 192 table okružene sa svih strana šumom. Mešljavac okružen šumom i kamenit u površini od dvije cetvrtine i 181 tablu. U Pod Klancu polje od tri cetvrtine i 147 tabli što s juga granici s posjedima Luke Livajica, a sa zapada granici s imanjem Martina Gudelja. U Docima pet udolinica s površinom od tri cetvrtine i 56 tabli okruženih sa svih strana šumom. Karpešine Njive dobiva polja pet dijelova od 3 cetvrtine i 92 table okružene šumom. U Vukanjevoj Strugi - prema prološkom katastru - dobiva tri cetvrtine i 84 table polja. Polovica pripada Anti Vujovicu, jugom granici s posjedima naroda iz Zagvozda. U Banjevcu - dobiva tri cetvrtine prološkog polja što s juga granici posjedom Stipana Lapentica a sa zapada Mihe Runušica. D. Obitelj Marka Šušnjar-a od devet clanova dobala je: U Donjem Polju polja od 2 table izmedu južne strane posjeda Frane Miletica, a sa zapada Bože Vuletica. U Bristu posjed od tri cetvrtine i 107 tabli što jugom granici s posjedom Mate Chielica (Kielic?), a zapadom spomenutim harambašom Kulundžica. Vinogradinu cija polovica pripada Ivanu Largeticu, a granici jugom s posjedima Jure, Luke i Grgura Livaica, zapadom granici s kamenjarom. Posjed je od jedne cetvrtine i 51 table. U Pod Greblju posjed od tri cetvrtine i 112 tabli što granici jugom s posjedom Marka Juke i zapadom Luke Livaica. U Podvornici dvije cetvrtine i 189 tabli. Posjed granici s onim Andrije Zuica i Luke Livaica. U Meašu posjed od jedne cetvrtine i 184 table. Posjed granici s onim Ivana Bunušica i Mihe Lozica. U Vurolini posjed od jedne cetvrtine i 50 tabli. Posjed granici s onim Marka Juke i Benkovinom. Piran i kuca je okružen kamenjarom jedne cetvrtine i 22 table. Tri dijela u Benkovini, od kojih su dva plodna. Granice s posjedima Marka Juke, Ivana Margetica, spomenutog Šušnjara i Ivana Margetica. Posjed je od jedne cetvrtine i 46 tabli. U Vuarikovišcu jednu cetvrtinu i 179 tabli. Siloviši su okruženi kamenjarom sa svih strana. Obitelji je pripalo 168 tabli. U Krcu posjed od jedne ctvrtine i 8 tabli. U Cerovcu njezina je jedna cetvrtina i 50 tabli. Granici s posjedima Marka Juke i Jakova Vujevica. Sibsin Dolac - dvije cetvrtine i 75 tabli, okruženih šumom pripalo je navedenoj obitelji. Sircina - dvije cetvrtine i dvije table. Krivi Dolac, polovica je Marka Juke, a spomenuta obitelj dobila je 165 tabli. E. Obitelj Ante Vujevica od devet clanova dobila je: U mjestu Buljevac dvije udolinice od jedne cetvrtine i 161 table. U Buljevcu što granici s Mihom Juricem u dva polja dobila je dvije cetvrtine i 105 tabli. Demirovac, što granici s Mihom Juricem i Grgom Sterile, dobila je u površini od jedne cetvrtine i 42 table. Rugotina - dvije cetvrtine i 174 table pripale su ovoj obitelji. Dubrava - predjel od pet cetvrtina i 71 table. Jugom i zapadom to granici s imanjem spomenutog Vujevica. Kuca i vrt granice s Vujevicevim posjedima, a zapremaju površinu od dvije cetvrtine i 9 tabli. U Dragi je dobila 102 table. Dubrave, što granice s Vujevicima, površinu od jedne cetvrtine i 89 tabli. Vukanje Struge u površini od tri cetvrtine i 84 table pripale su o obitelji. Zemljište je na podrucju Prološca. Drugi dio pripada Jakovu Vujev: Canjavice u prološkom polju - jedna cetvrtina pripada ovoj obitc Taj posjed granici s imanjem Mihe Lozica i Andrije Zeca. F. Obitelj Jakova Vujevica od osam clanova dobila je: U Cvitanovica njivama jedno polje od dvije cetvrtine i 113 tabli izme posjeda Andrije Zuica i Guozur(?) Aliutka. Na brdu Garišta je dobila cetiri posjeda od tri cetvrtine i 20 tabli. Nada kamenjara jednu cetvrtinu 60 tabli. Na Cerovcu je dobila jednu cetvrtinu i 140 tabli. Na istom mjestu okruženom poljem dobila je jednu cetvrtinu i 156 tabli. Kuca s dvije sobe i Podvornica s vrtom granici jugom s posjedom Stipana Lapendica u površini od jedne cetvrtine i 108 tabli. Kuca je okružena šumom, a ima površinu jedne cetvrtine i 103 table. Na istom mjestu posjeduje još dvije cetvrtine i 168 tabli. Vrt ima 135 tabli. Kuketina s jednom cetvrtinom i 154 table. Isto sa 165 tabli. Na brdu Garište sedam udolinica, cija je polovica vlasništvo Mihe Curica(?), dobili su dvije cetvrtine i 98 tabli. 23 Slican popis bi se mogao navesti za vecinu sela Imotske krajine. Ti popisi bi otkrili pretke pojedinih prezimena, te lokalitete koji su vezani uz pojedina prezimena i nadimke. Medutim, posebnu pažnju privlaci dioba zemljišta u imotskom pol nakon prokapanja kanala i odvodnjavanja šireg podrucja. Ta zemljišta dijeljena su skupinama obitelji po naredbi generalnog providura Jakova Boldu od 30. rujna 1746. To mocvarno zemljište koje je prije poplavljivala rijeka Vrljika dodijeljuje se na slijedeci nacin: A. za 87 obitelji barjaktara harambaše Mihe Busrtilo iz sela Zagvo za radove i nadnice ucinjene u iskopavanju zapuštenih kanala, kao što je pod zakletvom zasvjedoceno pukovniku Krajine i od njega na slijedece parcele zemljište je odredeno kako slijedi: Br. 15. Komad zemljišta u Pašicu zvan Krvavica. Istokom granici s rijekom Vrljikom, sjeverom s posjedima barjaktara harambaše Hajduk, jugom barjaktarom harambaše Grancic i zapadom privatnim imanjem što je god. 1726. razdijeljeno Camozini-ma (?) . Br. 3. Zemljište u Topoli. Sa sjeveroistoka granici barjaktarom harambaše Hajduk, sa jugozapada barjaktarom Ducice, sa zapada državnom livadom i sa jugoistoka Jarugom . . . . . . . . 6. Br. 14. Drugi komad u Kljenovackom polju. Granici sa sjevera barjaktarom harambaše Ðuric, s juga je Otok, s istoka Jaruga . . . 32. Cetiri obitelji Bacici posjeduju (imanje) u mjestu zvanom Zaotok. On granici s juga imanjem harambaše Bušic, sa sjeveroistoka Jaruga Šipovaca sajugozapada Otok. Na slijedecoj stranici slijedi slicna razdioba za 78 obitelji barjaktara harambaše Zvane Kulundžica. Potom slijedi razdioba imanja za 25 obitelji barjaktara harambaše Ante Ðurica iz sela Lokvicici. Na cetvrtom mjestu nalazi se dioba posjeda za 87 obitelji barjaktara harambaše Nikolica Serdarija(?) Mršica iz Prološca. Na petom mjestu je raspodjela posjeda za 17 obitelji barjaktara Jure Hajduka iz sela Vrbaca(?). Na šestom mjestu je ispisan posjed za 44 obitelji barjaktara harambaše Ðukica u selu Podlug. Na sedmom mjestu su upisane cestice za 39 obitelji barjaktara harambaše Tomasovica u Vinjanima. Na osmom mjestu su cestice za 29 obitelji barjaktara Ante Bušica. Nakon toga slijede gruntove cestice koje se dodjeljuju za 26 obitelji barjaktara Martina Grancica iz »Tvrdave« (Imotskog). Navest cu nekoliko pojedinosti. Br. 11. Teren u Pasicu zvan Krvavice granici sjeverom s posjedom barjaktara Burstilo, s juga s imanjem barjaktara Sindika, s istoka rijekom Vrljikom i s juga posjedom serdara Tadica. Br. 10. Zemljište u Topoli granici sa sjeveroistoka s posjedom barjaktara Kulundžica, s jugozapada imanjem barjaktara Tadica, s juga Jarugom i sa sjeverozapada državnim posjedom. Br. 9. Zemljište u poljani selu kljenovackog polja granici: sa sjeverozapada s imanjem serdara Ducica, sa sjeveroistoka Jaruga, s juga posjedom barjaktara Društva bombardira i sa jugozapada rijekom Vrljikom. Br. 2. Uz navedeno, Petru Vukosavljevicu dodaje se jedan komad zemlje u Pasicu. On granici sa sjevera s imanjem gosp. pukovnika Cernizza, s juga posjedom barjaktara Mrkonjica, s istoka rijekom Vrljikom i sa zapada posjedom istog Cernizze. Nadalje, Grgo Peric(?) u Krenicama ima svoj posjed. Od granici sa sjevera cestom, sa zapada s posjedom Ivana Perze, a s istoka i juga pašnjakom. Ivan Perze u Krenicama ima posjed koji granici sa zapada i juga pašnjakom, sa sjevera cestom, a s istoka s posjedom Grge Perica. Na desetom mjestu su upisane parcele za 75 obitelji barjaktara Mihe Mrkonjica iz Zmijavaca. Na jedanaestom mjestu upisane su parcele barjaktara harambaše Mijata Vodanovica (?) iz Župe. Na dvanaestom mjestu slijedi zapis za 55 obitelji barjaktara harambaše Karla Gudelja iz Župe. Na trinaestom mjestu nalaze se upisane katastarske cestice za 30 obitelji barjaktara harambaše Grge Knezovica. Slijedeci broj odnosi se na Cetu ucenika topništva s tvrdave. Procitajmo je skupa: Tu živi 28 obitelji. One su dobile slijedece cestice: Br. 5. Zemljište u Pasicu zvano Krvavica. Granici sa sjevera barjaktarom harambaše Kulundžica, s juga barjaktarom harambaše Nikolic, s istoka rijekom Vrlikom, sa zapada zemljištima koja su podijeljena godine 1725. Camazini-ma. Zemljište u Topoli. Granici sa sjeveroistoka barjaktarom harambašom Bušic, s jugozapada barjaktarom harambašom Hajduk, sa sjeverozapada državnim zemljištvom i s juga Jaruga. Br. 10. Zemljište u Kljenovackom polju granici sa sjeverozapada barjaktarom harambaše Grancic, s jugozapada posjedom barjaktara Tomasovica i Jaruga. Br. 20. Josip Vjenic(?) dobiva dio u šumi Lug u Zmijavcima, skupa s Križanom Skakom. Na petnaestom mjestu su upisane cestice koje od sada pripadaju za uzdržavanje 22 obitelji barjaktara serdara Riste Danilovica. Na šesnaestom mjestu slijede cestice za 21 obitelj barjaktara serdara Jove Sindika. Na sedamnaestom mjestu su upisane cestice za 21 obitelj barjaktara serdara Riste Tadica. Na osamnaestom mjestu su upisane zemljišne cestice za 18 obitelji barjaktara serdara Nikole Ducica(?). Zapisnik završava s rednim brojem devetnaest, gdje se ponovo poziva na naredbu spomenutog providura Jakova Boldu od 30. rujna 1746. Po toj naredbi doznacena je zemlja Stjepana Cernizza iz ove Krajine, to jest za pomaganje pri kopanju kanala uz rijeku Vrljiku, koja je prouzrokovala poplave u poju. Stjepan je dobio parcelu u Pasicu i zemljište u Topoli. Na koncu su doneseni i posjedi koji pripadaju raznim crkvenim institucijama i crkvama.24 Na temelju slicnih katastarskih zapisa može se saznati i za postojanje ondašnjih obitelji s brojem clanova. Ovdje cu navesti popis obitelji iz Kamenmosta i Podbablja iz god. 1725. 25
Tako je godine 1725., prema navedenom popisu, u 45 obitelji iz Kamenmosta i Podbablja živjela 371 osoba. 6. Neslobodni oslobodenici Gotovo kroz cijelo osamnaesto stoljece i dalje susrecu se brojni dokumenti na turskom, talijanskom i drugim jezicima koji svjedoce o uvedenom obicaju da na podrucju Imotske krajine katolicko stanovništvo mora placati nekadašnjim vlasnicima pojedinih posjeda odgovarajuce godišnje takse za zemlju koju obraduju i s koje ubiru plodove. Narod se tome protivio, ali Mletacka Republika, cini se, podržavala je taj obicaj, da se ne bi zamjerila turskoj vlasti koja je u susjedstvu. I u franjevackom arhivu u Mostaru, da ne spominjem one u Zaostrogu, Makarskoj i Omišu, cuvaju se brojni dokumenti - uglavnom na turskom jeziku - s kojima se tijekom osamnaestog stoljeca ubiralo porez na posjede koji su jedno vrijeme - od osvajanja do gubitaka - pripadali pojedinim Turcima na podrucju Imotske krajine.26 I Mletacke vlasti su dobivale slicne dokumente i oni se cuvaju u povijesnom arhivu u Zadru. Konacno je i to pitanje trebalo riješiti. Brojne dokumente i njihovo riješenje sacuvao je pukovnik- upravitelj Imotskog Franjo (Francesco) Danese i poslao 1. lipnja 1793. generalnom providuru Alvisu Marinu u Zadar. Sažetak tih dokumenata i korake što ih je cinio spomenuti pukovnik Marin on sam je sažeo i citirao u svom poduljem izvještaju i poslao u Zadar. Ukratko receno sve to se odnosi na potražnje turskih gospodara od stanovništva Imotske krajine na kucarine, pašarine, zemljarine koje još uvijek, protjerani Turci, smatraju svojim vlasništvom. Tako u praksi, prema njihovim zahtjevima Imotska krajina još nije oslobodena od Turaka.27 Reklamacija koju je Visokoj Porti upravio kadija i prvaci grada Ljubuškog u ime podložnika toga grada i Bekije, te hercegovackog sandžakata koji se protezao i na podrucje Imotskog kao i ponovljena upozorenja mletackih vlasti dali su povoda da 20. listopada, a zatim i 1. prosinca nalože spomenutom Danesu da se riješi to teško pitanje sa svom brigom njegovog zalaganja, vjernosti i dužnosti kako bi se predusreli neredi koji prijete i uporna potraživanja. Stvar te žalbe je nejasna, jer se protivi cinjenici i obicaju i zacudujuca je radi žalbe o sporazumu. »Radi nedostatka preventivnih tragova, morao sam - istice spomenuti Franjo - utrošiti i vremena i proucavanja kako bi što delikatnije obavio naloženi mi zadatak«. Pošto je poduzeo korake u tom obratio se nadležnim organima, cak i uredu vanjskih poslova i zatraži od njih dokumenat »tko je tu bio, bez znanja i dozvole susjednih upravitelja, da se zabrani sjeca drveca i da se zabrani obradivanje zemljišta koje nije doznaceno ni iznajmljeno, da bi se na taj nacin doznalo odakle dolazi udarac te nerazumne žalbe«. Kad je to ucinio, imotski upravitelj se susreo sa serdarima Bilicem, Vucemilovicem i Budalicem i pobrinuo se da obavijesti sve seljake koji slucajno do tog dana nisu uplatili kucarinu, zemljarinu i pašarinu da svi osobno dodu i odmah podmire posjednike. Time je upravitelj, kako sam priznaje, »namjeravao da si prištedim formalne prisilne uplate i da izbjegnem cudenje susjeda (pogranicara) i da bi u isto vrijeme olakšao teret placanja podložnika«. Potom isti upravitelj istice da je nastojao uhvatit dva razbojnika »koji su još ostali, nakon uništenja brojne grupe uništenih zlocinaca«. Pošto je to postigao, nastojao je da sami granicari, posebno oni iz Ljubuškog i Ostatka (Bekije) izjave "da je to pradavni obicaj, koji je po sebi opovrgavao spomenute da su oni dozvoljavali ispašu, obradivanje zemljišta i sjecu drva ne silom, nego s njihovom izricitom dozvolom nakon uplate redovitih taksa i onih dogovorenih unutar turskih carskih posjeda koje su oni davali mletackim podložnicima«. Potom je spomenuti upravitelj, s pratnjom otišao u Vrgorac. Pozvao predstavnike turske uprave iz Ljubuškog i razgovarao s njima o »opcekorisnom isušenju zajednicke Imotske doline«. To je bilo koncem studenog. Uspio je prijeci granicu Mule vice-kapitana te se susreo s 22 Turcina. Izložio im je svoju želju i osvrnuo se na žalbu stanovništva s podrucja Imotske krajine, kao i onih iz Vrgorca i pokazao nadležnima tri pisma bosanskog vezira.28 »Moj je stav bio, nastavlja isti upravitelj, pred tom figurom i pred cetvoricom glavnih aga, koji su ga slijedili da ukažem takoder na druga ponašanja njihovih podložnika, na pljacke, nasilja i ugnjetavanja, koja su trpjeli naši pastiri putnici, spomenuvši mu i najnovije pokolje« koje je ucinio njihov podanak dok nije pao pogubljen od mletackih pandura skupa s nekim njegovim drugovima. Potom istice da je kroz prošlo vrijeme vladao mir mettu susjedhim krajevima, ali ga uznemiruje naplacivanje kucarine i pašarine i nadodaje: »Pravio sam se da mi je neugodno, jer jedan civilizirani i razumni razgovor, koji što se mene tice nije ni za cim drugim išao, nego da se vidi, da se upozna i medusobno se saobraca, da je s njihove strane zagorcen njihovim mrskim uspomenama na staru animoznost, dok je moja namjera bila i sada je da ih uvjerim o lijepoj discipliniranosti, koja je sada umjeravala vladanje mletackih podložnika moga okruga s podanicima Porte, koji, ako su imali kakve žalbe i prava što se tice paše i obradivanja, samo ako ne bi premašivale vrijeme moga službovanja . . . pokazao bih se spremnim da im dadnem znak i daljnjeg dobra uredenja da ih udobrovoljim, ali na nacin suglasan s Ugovorom i pravednošcu.« Iz daljnjeg teksta slijed da spomenuti upravitelj nije bio dobronamjerno shvacen ni prihvacen. Turski predstavnici su željeli da on što prije ode i vrati se u Imotski. A to potvrduju i naknadna pisma što su ih turske vlasti slale nadležnim mletackim upraviteljima. Na povratku prema Imotskom spomenuti Danese je upozoravao glavare pojedinih sela »da seljaci postupe za njihovo rješenje u stvarima prema inostranstvu u granicama naznacenih vrsta posjeda« dok traje njegova uprava.29 Da bi izišao u susret turskim potražnjama Danese je s »upraviteljima grada Mostara i feudalcima Bekije uskladio zadovol,jštinu njihovih kredita, desetina, kucari:na, šumarina i pašarina na nacin, po mjeri i svrsishodnosti doticnih sposobnosti dužnika iz vremena ne starijeg od moje uprave i prema csobama kreditora, a to potvrduje i hrpa dokumenata koje podnosim . . .«.30 Nakon osvrta na priloženu dokumentaciju upravitelj Imotskog se zaustavIja na slucaju u Ricicama. »Zaslužuje, piše isti, dostojnu pažnju Vaše preuzvišenosti i cetvrti literarni sastav analogan sporu izmedu sela Ricice i bogatog posjednika Ferhat-bega, sina glasovitog Miralim-paše. On vec dugo godina povecava znatne sume gotova novca za koje to brojno selo, oskudno javnim doznakama a isto tako sve ostalo od teritorija okupiranog od pomoraca, a posebno onih iz Omiša, uživa godišnje da obraduje i da se služi ispašom prostranim blagim mjestima Zavelima, Baronie tvrdokornog Turcina za svotu od 160 reala. Pošto su ovi podanici zanemarili dogovore i pošto su se placanja umanjila radi kuge, radi glada i najzad radi rata izmedu dvaju carstava koji je rasijanom držao obitelj bogatog Turcina, a i s druge strane selo se nadalo da ce s imaginarnim uspjehom autsrijske vojske to selo biti zauzeto i tako riješen dug koji se toliko puta tražio, te su tako dapustili da se njihov dug popeo na sumu od 1520 reala.« Da se riješi i taj spor upravitelj se nada pomoci serdara Bilica.31 Nakon više krivicnih slucajeva upravitelj Imotskog Danese piše: »Nakon ovoga što sam imao cast obavijestiti, sada mi preostaje naznaciti Vašoj Preuzvišenosti, da je važno da se uspostavi disciplina na prolaz podanika na ljetnu ispašu i takoder da se oslobodi od nekih novina u nametima na njihovo rezervirano ponašanje protiv turskih nadležnosti i na nacin koji placaju porez, što pridonose za pašarinu, što od toga dobivaju, što traže za rezervaciju obradivanja turskih zemljišta koju nisu iznajmili posjednici u ovoj turskoj ravnici kada ostane posušena, ili bar na manje prisilno ponašanje i prikladnije da se osiguraju nakon ljetine, odnosno kucarine i desetine, koje vecinom odnose kradomice od grabežljivosti Morlaka k naivnosti muslimana. I da sudska administracija, kako prema jednima tako i prema drugima bez razlike, potrebna je zatim norma jednostavnosti koja bi iskljucivala nasilja, nezakonitosti . . . i onu tešku dobit, koja sada vlada sa sumnjivim razocaranjem onoga koji hoce da ima upliva u vlasti . . .« Konacno spomenuti upravitelj istice: »U toj stvari, naredio sam, prema Vašim naredenjima, prikljucivši moje ovlaštenje, na 21. ožujka podložnima da ne dopuštaju da se poduzima obradivanje preko granica koje dijele dvije države kojemu od Morlaka, koji ne bi imao odobrenje Uprave ili ugovor turskog vlasnika o predavanju zemljišta niti da dopuštaju ispašu i sjecu bez prethodne dozvole Poglavara sve dotle dok se spozna da su Vašom izricitom vlasti proglašeni zaboravljenim metode i discipline i propisane opreznosti po kojima se hoce, da se to verificira da bi se izbjegle one prvašnje obaveze, koje bi se vremenom i oslobadanjem podložnika mogle jednako probuditi.«32 Prema turskim dokumentima, izgleda, da se uobicajena praksa o zadržavanju vlasništva na zemljište odseljenih Turaka u Imotskoj krajini zadržala i prvih desetljeca devetnaestoga stoljeca.33 To, bez ikakve sumnje, pokazuje nebrigu Mletacke vlasti za što vece dobro katolickog stanovništva u Imotskoj krajini. Vlast je na taj nacin dopustila Turcima da, preko poreza, nastave osiromašivati katolicko stanovništvo i van granica njihove vlasti. ZAKLJUCAK Nakon 224 godine turskog upravljanja 2. kolovoza 1717. Imotska krajina je oslobodena. Požarevackim mirom (1718.) tursko gospodstvo je zamijenjeno s mletackim. U borbama za oslobo8enje Imotskog borili su se naši ljudi na strani Mlecana. Sve do nedavno - do god. 1947. - na Širokom Brijegu cuvala se jedna zastava pod kojom su se Imocani borili s Turcima. Zastava je bila velika 74 x 97 cm, bijela je s crvenim križem. U borbama je sva izrešetana mecima. Pod ovom zastovom Imocani su osvojili Imotski.34 Da bi što više pridobili simpatije naroda Mlecani su razdijelili osvojenu zemlju pojedinim obiteljima. Tako su nastale vrlo vrijedne katastarske knjige, prepune brojnih podataka. Kako je stanovništvo u Imotskoj krajini god. 1717. bilo prorijedeno zbog iseljavanja, a i povlacenja s Turcima u Bekiju, Mlecani dovode nove stanovnike, medu njima i pravoslavne, te ih naseljavaju u Krajinu. Jedna od posebnosti koja je prešla u obicaj bila je praksa da preko sto godina, pojedine turske obitelji, traže s bivših svojih posjeda u Imotskoj krajini takse na kucarinu, pašarinu, zemljarinu i slicno. Ocito je tu zakazala mletacka vlast, kojoj nije bilo stalo do bržeg ekonomskog napretka stanovništva Imotske krajine. Svake godine Imocani se sa zahvalnošcu sjecaju velike pobjede izvojevane kršcanskim oružjem i posebnom pomocu Majke Božje. Opcina je to cinila vanjskim slavljem. U predvecerje su se na Topani palili "svitnjaci". Uz gruvanje "mackula" i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunisticka vlast to je prekinula. Cak je zabranila procesiju gradskim ulicama. U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Andela službeno je proglašen Danom grada Imotskoga. (...)35 ________________________________ 1V. B. Š. Jutarnji list, 13. sijecnja 2001. 2Usp. ANDRIJA NIKIC, Oslobodenje Imotske krajine od Turaka, Cuvari baštine, Zbornik radova simpozija u prigodi 250. obljetnice (1738.-1988.) prijenosa Franjevackoga samostana u grad Imotski, Imotski, 1989., str. 173.-189. 3Usp. Arhiv za povjesnicu jugoslavensku, sv. 6. Zagreb, 1863., str. 206-207. 4Usp. P. PISANI, Mletacki posjedi Dalmacije od XVI. do XVIII. vijeka. Bullettino, 1981,, str. 100- 101. 5Usp. A. UJEVIC, Imotska..., str. 80. 6Usp. Starine JAZU, 29/1890., str. 19.-23. 7Usp. A. UJEVIC, Imotska…, str. 83.-84. 8U arhivima franjevackih samostana postoje dokumenti na turskom jeziku koji se odnose na navedenu temu. Usp. ANDRIJA NIKIC, Franjevacki arhiv, Mostar, 1984. - kazalo imena: Imotski, kao i brojne dokumente u Povijesnom arhivu u Zadru. 9Usp. ANTE LULIC, Memoria della Provincia. Spalato, 1867., str. 40. 10Arhiv franjevackog samostana u Imotskom Prijepis samostanske kronike iz franjevackog samostana u Omišu. Tu su, odmah ispocetka popisane župe koje su alužili imotski franjevci na podrucju i današnje Bekije. 11Usp. A. UJEVIC, Imotska…, str. 73. 12Usp. Andrija Nikic, Fra Lovro Šitovic i njegova djela, Mostar, 2001. 13A. KUZMANIC, Spomeni iz moga dnevnika, Narodni list (Zadar), 1878., br. 47. 14Citirano prema: A. UJEVIC, Imotska…, str. 88.-89. 15Da je to bilo teško uciniti, priznaje i spomenuti Mocenigo u dokumentu od 2. sijecnja 1720. gdje istice kako su ljudi teškim, dalekim i neprovoznim putovima prevozili i na sebi prenosili topove. 16Usp. POVIJESNI ARHIV U ZADRU – dalje PAZ, Dispacci Alvise Mocenigo, knj. 2, (1717.), ff. 12.-23., 167.-187., 189.-215. i na više mjesta. 17Usp. A. UJEVIC, Imotska…, str. 73. 18Tocnije 224 godine. To je vremensko razdoblje od 1493. do 1717. godine. 19PAZ, Dispacci, Lib. II., ff. 167.-188. 20Usp. S. ANTOLJAK, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb, 1944., str. 52. 21Usp. N. MILAŠ, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901. Kod Ujevica, str. 90.-91. 22O zastavi je pisano u Glasniku sv. Ante, god. 32, br. 5 (153.-154) i br. 6 (193.-196). Usporedi i bilješku br. 18. 23 PAZ, Katastar Poljica. Fotokopije dokumenata dobio sam od gospodina Nikole Mandica. Nikoli izražavam zahvalnost na usluzi. Original dokumenta napisan je na talijanskom jeziku, ali, nažalost, Nikola nije prepisao i tocnu signaturu fonda, pa to ovdje nisam mogao navesti. 24Na podacima izražavam zahvalnost Nikoli Mandicu. 25Na podacima izražavam zahvalnost Nikoli Mandicu. 26FRANJEVACKI ARHIV U MOSTARU, Acta Turcarum, br. 946. Kopija berata kojim se cuvaru mostarske tvrdave dodjeljuje timar od 1650 akci u nahiji Imotski (1723.). Usp. br. 960., 220. - kopija berata kojim se Ahmedu dodjeljuje timar od 1600 akci u župi (nahiji) Imotski. 27PAZ, Dispacci Alvtse Mocenigo, knj. 2, ff. 181v-182v. Tu piše da muslimanske obitelji koje su napustile Imotsku krajinu ne trebaju uživati plodove za zemlje. Danesev spis se nalazi u fondu: Dragomanski spisi, filca 9., pozicija 6. 28PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 17.-33. 29PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 34.-55. 30PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 56.-75. 31PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 76.-92. 32PAZ, Dragomanski spisi, sv. A. 33FRANJEVACKI ARHIV, Acta Turcarum, br., 420 i sl. 34Usp A. UJEVIC, Imotska..., str. 91. Može biti da je autor znao za naknadno pljackanje bogate Širokobriješke knjižnice, muzeja i arhiva koja je 1947. doživjela svoju kataklizmu. To je uništeno u ime širenja "kulture i prosvjete" kako je masnim slovima pisalo na zidovima samostana. Naime, grafitima je na popaljenom i opljackoanom širokobriješkom samostanu bilo napisano: Naša je osveta kultura i prosvjeta! Sarkasticno! I zid, a ne samo papir, može podnijeti da se na njemu svašta piše. 35VJEKO VRCIC, Stare slave djedovine, Grad na gori, list imotskih župa, br. 2., (26.), Imotski, 1996.
|