TURISTIČKI IMOTSKI PRIJE 105 GODINA

Od Sinja vodi uz zapadni rub Sinjskog polja prema jugu cesta, koja je još u Rimsko doba uživala značaj. Otprilike jedan kilometar prije Trilja, kod kojeg mjesta Cetina ulazi iz Sinjskog polja u kanjon poput klanca i koji ne napušta više u čitavom svom daljnjem toku do Amise (Omiš), stajao je naime Delminium, stari glavni grad Dalmata, koji je odigrao povijesnu ulogu, naročito u II. stoljeću pr.n.e. Dalmati, koje neki historičari smatraju Keltima - jednakim nekadašnjim Japodima na hrvatskoj obali i starim Panoncima, su se suprotstavili tada ilirskom kralju Gentiusu i stupili su konačno u nepopustljivu borbu s Rimom, koju je razaranjem Delminiuma okončao Scipio Nasica godine 156-e pr.n.e.

O tome da Dalmati tada više nisu bili Barbari, svjedoči nam prenesena vijest, prema kojoj je Asinius Pollio iz svojih dalmatinskih ratnih pohoda donio u Rim čitavu biblioteku kao ratni plijen; no, o jačini utvrda Delminiuma može se zaključiti iz još uvijek sačuvanih ostataka njegovog trostrukog zida. Ruševine se nalaze na lokalitetu Gardun, čije ime znači vojnik, jednako tako kao i naziv ruševina sela Vojnić, koje leže dalje na zapad. Naziv podsjeća također na stari vojni logor, kao i na to, da je u Delminiumu kasnije bila VII. rimska legija, kao što je u Burnumu kod Kistanja bila XI. rimska legija. Kod Trilja prelazi cesta rijeku Cetinu i zaustavlja se oko 3 kilometra blizu lijeve istočne obale sve do kraja, gdje se s one strane rijeke diže toranj Nućak, koji je nekada bio vlasništvo plemenitog Žarka Dražcevića, a od završetka turskih ratova počeo se rušiti i već je postao ruševina. Cesta koja se iz Sinjskog polja ponovno penje 100 metara, prolazi sada nešto istočnije od duboko usječene Cetine i stiže kod crkve i poštanske kuće od Ugljane (18 3/4 kilometara od Sinja) do one važne točke, gdje se od Strada Maestra, koja potječe iz francuskog vremena i koja vodi u područje Narenta, na lijevoj strani odvaja cesta prema Imotskom.

Slijedeći ovu posljednju cestu prolazimo kroz Budimir, gdje se odvaja 16 kilometara dugi kolni put prema graničnom mjestu Aržano i označava otprilike pravac željeznice, koja se sada dogotovljava; zatim se cesta postupno penje, doseže kod crkvice sela Čista 476 metara i penje se od Lovreća prema onoj višoj, najvećim dijelom ogoljeloj , kraškoj regiji, u kojoj cesta još i danas nosi naziv Rimski put (Strada Romana). Najveća točka ima 647 metara nadmorske visine i leži na sjeveroistočnoj kosini 888 metara visokog Vilenjaka, samo nešto više od 2 kilometra udaljenog od jezera, koje ispunjava sjeverozapadni ugao silnog Imotskog polja. Cesta još vodi dobrih dvanaest kilometara uz zapadni rub polja, prije nego ga prelazi na njegovom najužem mjestu, kako bi se opet penjala na istočnoj strani prema Imotskom koji se vidi izdaleka.

IMOTSKI

Imotski bi, da dalmatinska granica ovdje nije ispupčena u radijusu od 6 kilometara prema istoku, ležao direktno na dalmatinsko-bosanskoj granici. Taj granični položaj bio je također uzrokom tome, da se je iz velike imotske općine, koja na 646.23 kvadratna kilometra broji 31.640 ljudi, oformio vlastiti sudski i vlastiti politički okrug. Samo sajmište broji samo 1229 stanovnika i pruža živopisnu sliku u sajmišne dane, kad si stanovnici okruga, koji se odlikuju hunskim pojavama i interesantnom nošnjom i brojni Bosanci zakažu rendezvous u stjenovitim gnijezdima. Položaj Imotskog je vrlo interesantan, kao i općenito čitav teren njegove okolice, koja se odlikuje vrlo svojstvenim klancem. Imotski - kaže izvještaj, koji je dao upravitelj A. Mocenigo III. nakon osvajanja mjesta godine 1717. duždu Giovanni Corneru II. ­leži na brežuljcima, koji se dižu dosta visoko iznad doline i prema tri strane se ruše tako strmo, da gotovo nije potrebno ljudsko umijeće, da se utvrda učini neosvojivom, a juriš na utvrdu izgleda ludom smionosti. Ipak si je Mocenigo poduzeo da osvoji Imotski na juriš u noći od 26. na 27. srpnja 1717. godine i nakon dvodnevnih navala uspjelo mu je, da branitelji kapituliraju uz obećanje da im se dozvoli slobodno povlačenje. U nastavku svog izvještaja slavi Mocenigo zatim strategijski značaj Imotskog i primjećuje, da je grad uokolo okružen vrtovima i gustim šumama i odlikuje se prije svega svojim plodnim poljima, kroz koja protiče rijeka Vrljika i otiče u Trebižat (i kroz Trebižat do Narente)

Kao nekoć i danas važi imotski okrug kao jedan od najplodnijih okruga Dalmacije i posebno je u novije vrijeme dobio time, što je vlada odobrila sađenje duhana, budući se ovdje dobiva još bolji proizvod nego na području Vrgorca i visoko se cijeni. Interesantne su, kao što je već spomenuto, svojstvene tvorevine klanaca na terenu koji okružuje Imotski uz brda i na kojem se nalazi veliki broj kotlina s provalijama i udubinama. Jedna od njih se zbog svojih nepristupačnih crvenih stjenovitih obronaka i zbog toga što joj je korito ispunjeno jezerom naziva Crveno jezero ili Rother See. Jezero se nalazi sjeverozapadno od Imotskog na brdu Podi.

Među izletištima Imotskog potrebno je najprije spomenuti Jezero Blato. Takav izlet odveo bi nas sjeverozapadno kroz sela Glavina, Proložac i Postranje i između ova dva posljednja sela do ušća divljeg Suvaja klanca. Ako se prošećemo od Imotskog jugoistočno po cesti, koja prati istočni rub polja, stići ćemo za jedan sat do hercegovačke granice kod Gorice, a ako isto tako nastavimo uz zapadni rub polja, doći ćemo za oko sat i po do sela Runović, na čije se mjesto premjestio stari Rus novum (Novi grad), dok je na mjestu Imotskog stajala Emota.

Cesta koja vodi prema Imotskom povezana je poprečnom cestom s velikom Strada Maestra, koja prelazi surov, goli krški predjel između planina na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i poteza Biokova. Poprečna cesta doseže svoju najvišu točku (656 metara) između grupe Orljača (909 metara) i hodočasnog brda Vitrnik (788 metara) i spušta se zatim u depresiju, koju na sjeverozapadu izravnava prijelaz Turija, prema selu Zagvozd, gdje se nalazimo neposredno na istočnom podnožju glavnih uzvisina biokovskog gorja.

Već i put ovamo je vrlo bogat panoramama, budući da Biokovo kojeg stalno imamo pred sobom spada u najsnažnije krške planine Dalmacije i ne ostaje pokriven snijegom samo do ranog ljeta, nego pokazuje na svojim bočnim stranama i poneku šumovitu parcelu, tako da se ovdje može baviti - što je rijetkost u Dalmaciji - pravljenjem drvenog ugljena. Posebno su stanovnici Zagvozda iskusni kovači bakra i lončari, a podučavali su ih prije nekoliko godina i putujući učitelji, čiju su poduku oni dakako samo prihvatili, da bi se odmah vratili zanatskim običajima svojih predaka.

Od Imotskog prema Zagvozdu (21 kilometar) putuje se poštanskim kolima 3 sata i 10 minuta i može se zatim nastaviti putovanje prema sjeveru ili jugu kolima po Strada Maestra. Sjeverno se vozimo najprije dva sata i četvrt preko Grabovca i Žeževice do Katuna (16 kilometara), gdje se odvaja cesta preko Duare (Zadvarje) do obale i preko Brela do luka paro­broda Baškavoda i Makarska (od Katuna do Makarske 31 kilometar za četiri i po sata). Južno se mora voziti preko prelaza Turija (700 metara) do spomenika Rodića (19 kilometara), a zatim dolazimo do Rodić-ceste, koja prelazi planinu na nadmorskoj visini od 897 metara, kojom se vozimo dalje 32 kilometara (4 do 5 sati) do Makarske.

Umjesto da tako zaobilazimo glavnu uzvisinu biokovskog gorja sjeverno ili južno, koristit će turisti stazu dugu dva kilometara, koja počinje južno od Zagvozda kod sela Mučić i koja prelazi planinu direktno prema Makarskoj i na visini od oko 1400 metara nadmorske visine vodi tako blizu glavnog vrha Biokova (Sv. Jure 1762 metra), tako da putnik namjernik mora računati samo na taj vrh s oko sat i po. Od Zagvozda preko Biokova prema Makarskoj je ipak dobra dnevna tura (najmanje 10 sati) (12 1/2 kilometar zračne linije, 1300 metar uspona, 1762 metara spuštanja). (…)