O IMOTSKOM I IMOTSKIM JEZERIMA

Austrijski državni službenik Valentin Lago svoj je radni vijek proveo uglavnom u
Dalmaciji koji je opisao u svom djelu MEMORIE SULLA DALMAZIA (Venecija,
1870.). Zahvaljujuci prof. Mati MARASU kao prevoditelju u "Imotskoj krajini", br.
489, 23. veljace 1993. objavljen je dio Lagovog rukopisa koji se odnosio na naš kraj.

IMOTSKI, TVRÐAVA I DVA JEZERA

Gradic Imotski (rimska Emota) leži na izbocinama brda Podi, najisturenijeg dalmatinskog tla
prema Turskoj, na visini od svojih 1000 stopa iznad istoimenog polja, te preko 2000 stopa iznad
razine mora. I ovdje, kao u Vrgorcu i drugim mjestima koja cu uskoro s razlogom spomenuti,
pogodnost zemljišta za gradnju gradevina koje bi služile vecini stanovništva podvrgnuta je
mogucnosti podizanja tvrdalja, tvrdave, kaštela u vojne svrhe; jer bi inace prirodni položaj,
najprikladnjji i najpoželjniji u svakom pogledu, bio na padinama brda s južne strane, gdje se sad
vide crkva i nekoliko kuca grcke opcine u Glavini, a gdje su i Mlecani malo dalje sagradili
prostranu kasarnu za konjicu. Spomenuti gradic, koji sam po sebi ima tek važnost drugog reda,
oznacen je u povijesti kao posljednje kopneno osvojenje (ne posljednji oružani sukob) što ga je
Mletacka Republika još mogla zabilježiti prije pada, jer ga je preotela od Turaka 15, srpnja
1717, godinu dana prije mira u Požarevcu, kad joj je potvrden taj posjed kao naknada za otok i
kraljevstvo Kandije što ih je izgubila godine 1699; odatle zajedljiva dosjetka ili sarkazam:
Republika je prepustila cijelo kraljevstvo za jednu muhu (jer se gradic na talijanskom kaže
Imoschi, ili skraceno Moschi, odnosno Mosca, a mosca znaci muha).
Nešavši se jednog dana gore, i pamteci naduti ali podrobni izvještaj što ga je o osvojenju
Imotakoga glavni providur u Dalmaciji, Mocenigo, uputio mletackom Senatu. gdje je
istaknuta junacka ustrajnost napadaca i nimalo manje žilav otpor branitelja, gdje se spominju
trostruki nizovi zidina, vrata, unutrašnjih vrata, grudobrana, puškarnica itd, odlucih pogledati
ostatke te tvrdave koja je nekoc zadavala strah kršcanskim križevima u srazu sa barjacima
proroka iz Meke; i od fortifikacijskih gradevina ne bijaše u cijelosti sacuvano u vrijeme mog
posjeta, a to je bilo 3. ožujka 1851, ništa osim najviše unutrašnje ograde, koja se zove tvrdava,
i dijela jedne gradevine s južne strane: gotovo sve drugo razorili su stanovnici gradica da bi
gradu upotrijebili za gradnju privatnih kuca. Cak i u vrijeme mog posjeta rušila su se
posljednja unutrašnja vrata kroz koja se ulazilo u tvrdavu s istoka, pa sam se morao uz
opasnost probijati unutra izmedu razvalina i urušenih zidova. Ipak su još sacuvani
prepoznatljivi tragovi i poneki dio zida svih razlicitih vrsta. fortifikacijskih gradevina koje se
spominju u izvještaju providura Moceniga; a prema prostoru i opsegu koji je u cijelosti
obuhvacala tvrdava može se tvrditi da je u njoj bilo mjesta za posadu od preko 500 ljudi.
Unatoc svemu popeo sam se na najviši vrh gdje je još ležao nepomaknut golemi stanac kamen
u koji se zabadao Muhamedov barjak. Pogled na južnu stranu malo se razlikuje od pogleda u
kojem može uživati svatko tko se prošeta širinama gradica, tj. vide se polja pomiješana s
barama, jezerima i mocvarama podno brda; zatim brežuljci, pa poneka rijetka njiva koja se
nazire samo po boji usjeva: još dalje su šumarci, te tu i tamo koje zabaceno selo; a najdalje
uzdižu se lanci Kamenice, Prologa, Dinare, Svilaje, Promine, Mosora, te naposljetku Biokova
u pravcu juga; pogled je više raznolik nego zanimljiv, više dojmljiv zbog širine nego ugodan
zbog slikovitog sastava. Ali kad sam se neupozoren okrenuo licem prema strežnjoj streni koja
odgovara sjeveru, oh kakva li straha i užasa! I kolika mi je prisebnost duha bila potrebna da
smirim svoja pokolebana osjetila!

Imotska tvrdjava početkom 18. stoljeća

TVRÐAVA; DVA JEZERA;

U blizini gradica Imotakoga postoje dvije velike udubine, koje se puckim jezikom zovu jezera
ili jame, s dodatkom pridjeva crveno za jezero koje je dalje. Grotlo ili gornji otvor jezera koje
nije crveno dodiruje gradic sa zapadne strene i vidi se sa stare ceste koja povezuje Imotski i
Glavinu. Na rubu toga grotla sagraden je kaštel ili tvrdava, a iskorištena je prirodna izbocenost
nekih velikih litica da bi se jedan kut fortifikacijskih krugova izbacio preko rta ravne crte.
Imamo dakle više nego okomitu dubinu od svojih 240 koraka; neiskustvo i mašta htjeli bi nas
navesti da povjerujemo kako je taj položaj manje siguran; sve manje svjetlosti, razmjerno s
micanjem pogleda koji se odljepljuje od obzorja da bi se oborio u sredinu i prema dnu; a pod
nogama nam zijeva ponor bez granica. Ako se tome pridruži pomisao na tisuce ljudskih žrtava
koje su odavde zacijelo strmoglavljene pod turskom vlašcu, covjecnost i vjera pridodale bi
svoje dužnosti i svoja cuvstva da se o Imotskom jezeru izražajnije i ganutljivije razmišlja sa
stanovišta koje sam ja zauzeo.
Drugo je Crljeno jezero. Da bi se do njega stiglo valja prijeci udaljenost od jedne milje u.
pravcu zapada, držeci se gotovo vodorawe linije na visini gradica. Tu se javlja golema udubina
valjkastog oblika cije krunište, savršeno okruglo, ne mjeri manje od 300 koraka u opsegu: a du-
bina, racunata od površine vode koja se dole nalazi, ne bi mogla biti manja od 200 koraka, ne
racunajuci dodatnu dubinu koju u sebi kriju vode i koju, kako mi je receno, nikad još nitko nije
pokušao izmjeriti. Ali nisu samo pogled na širinu i jeza od dubine jedini razlozi što se neobicno
zapanji svatko tko prvi put dode posjetiti Crljeno jezero; divljenje se vjerojatnije rada zbog
pravilnosti, a moglo bi se dodati zbog tocnosti i geometrijskog savršenstva s kojima je oblikovan
krug otvora i ostaje nepromijenjen u postepenom sužavanju sve do razine vode, a možda se bez
ikakvih promjena nastavlja u nižim prostorima koje mu je priroda namijenila unutar svojih
nevidljivih kutaka; stoga je bilo posjetilaca koji su izrazili mišljenje da bi trebalo smatrati kako je
ta provalija umjetno djelo, odnosno kako je na umjetan nacin tako dotjerana i usavršena. Cudenje
zatim raste, nerazlucivo od osjecaja radosti, zato što se unutrašnji izgled provalije, na mjestima
gdje nije pokriven grmljem i travom, javlja u crvenkastoj boji zbog takve zemjje kojom su
pokrivene stijene; od toga je upravo i poteklo ime Crljeno jezero. Ako se u dubinu baci kakvo god
teško tjjelo, nakon jedne sekunde tišine cuje se mukao zvuk koji se širi u niže predjele; buka
postaje svecanija kad se upotrijebi pucanj nekog vatrenog oružja i kad se radi jaceg dojma takve
prirodne pojave izaberu nocne ure, jer tada kao da tišina, tama, jeka pa cak i krici ptica što nocu
prebivaju u bocnim pukotinama zajednicki daju svoj prilog da se uzvelicaju cudesa velike majke
prirode.
Tko god vidi i istraži Crljeno jezero mora ga držati nepristupacnim za ljudske stope; tako su sve
donedavno smatrali i stanovnici gradica; ali u najnovije vrijeme našlo se jedno ljudsko bice, s pri-
rodnim darom biljaka penjacica, koje zbog pohlepe i potrebe da zaradi novac izvrgava pogibelji
zdravlje i život, pa se uoci najsvecanijih blagdana spušta. sve do dna gdje lovi nekakve vrlo
gorke ribice; tko ih pojede, baš zato što su takve i što covjeku manje idu u slast, smatra da ima
osobite zasluge pred Bogom, pa se i    prodaju po cijeni koje je viša nego obicno....